U dominantnoj predstavi u Maksimiru Dinamo je osvojio prva tri europska boda s “novom generacijom”. Iako je bilo dosta dvojbi kako će nova škvadra s novim trenerom, uz dosta debitanata na terenu i na klupi, djelovati na startu europske sezone, ona je nadmašila i najveća očekivanja. Modri, naime, nisu samo pobijedili favoriziranog suparnika (temeljem papirnatih vrijednosti), nego su u svakom segmentu nogometa – tehničkom, taktičkom, fizičkom i voljnom – nadigrali turskog velikana Fenerbahce (3:1).
Mario Kovačević je svakako prvi zaslužan što je momčad djelovala točno onako kako treba u ovakvim utakmicama. Vrlo organizirana, kompaktna po linijama, u plitkoj formaciji kada se brani, u vrlo hitroj i okomitoj tranziciji kada napada. Od početka se dalo primijetiti da će na planu “pokrivanja” terena, pozicijski, Dinamo biti uvjerljiviji od glamuroznije škvadre iz Istanbula.
Ona ima niz vrlo poznatih imena, od Edersona preko Škriniara do Asensija, Freda i drugih, ali pogotovo se u srijedu vidjelo da je nogomet kolektivna igra u kojoj pobjeđuju momčadi, a ne pojedinci. Štoviše, vidjeli smo kako homogenost momčadi izbacuje na površinu pojedince, pa se tako osnažila vrijednost Belje, sjajne posljednje linije, razigranih krilnih igrača, te kao okvir koji daje ton “djelu”: vezna linija.
Onaj koji je oblikovao ovu momčad jako je dobro znao što, na primjer, znači sigurnost i skok-igra McKenne, agresivnost Domingueza, brzina i odgovornost u igri Lisice, moć Valinčića ili prodornost Hoxhe. No, da bi svi dijelovi momčadi dobro i skladno funkcionirali, ključni segment je vezna linija. Upravo je u tom dijelu Dinamo kovao dominantnu igru.
Mišić, Zajc i Ljubičić stalno su se nudili kao rješenje braničima u otvaranju igre, upošljavali su bočne igrače i priključivali se ofenzivi. Zato Dinamo nije bio samo momčad koja igra kontru, nego su Modri igrali, bez panike izlazili iz bloka kroz pas i pokazali kako je “igra” uvijek najvažniji faktor u odnosu na fizikalije. Naravno, ako se na fizičkom planu ostvari nužan učinak koji će suportirati “igranje”.
Fenerbahče je po individualnom potencijalu sasvim sigurno jača skupina igrača, ali ne baš toliko da bi si mogli dozvoliti indolenciju u igri, neke eksperimente (tipa Asensio na osmici) taktičke prirode, a pogotovo taktičku nedisciplinu. Dinamo je zaslužan što je Fenerbahče ispao podređen, ali je Fenerbahče zaslužan što je ispao uneređena momčad.
Sve su to problemi trenera Domenica Tedesca. Kovačević i njegovi igrači ovim europskim iskorakom i prije očekivanja pokazali su da u njima postoji itekako perspektivan potencijal. Euforiju treba odmah prevenirati, jer šteti, ali je svakako nužno naglasiti da ovaj Dinamo ima igru s glavom i repom, odnosno to je momčad koja samo može napredovati ako nastavi biti ovako fokusirana i voljno gladna novih potvrđivanja…
