Od pamtivijeka nogometa znano je da sve velike promjene unutar jedne momčadi predstavljaju početak procesa (!) stvaranja nove škvadre i njene igre. Faktor u nogometu koji se ne može kupiti, koliko god netko imao više novaca, faktor je vremena.
Koliko će trajati jedan proces sezonske promjene kadra ovisi u prvom redu od kvalitete aktera. Počevši od trenera i njegove umješnosti da prenese svoje ideje igre na igrače (stare i nove), ali i da stvori koheziju unutar grupe koja će olakšati taj proces upijanja trenerovih postavki. Dodatno treba vidjeti koliko je kvaliteta igrača u primanju tih novih informacija, odnosno proces prilagodbe novom im okruženju…
U ovoj fazi priprema za novu sezonu uvjerljivo najveće promjene učinio je Dinamo. Do njega je Hajduk, koji je doduše prvu i po mnogočemu najvažniju mjenu, trenersku, odradio odmah nakon zaključenja prošle sezone. No, na Poljudu su ostale najveće novosti upravo krenule, upravljačkom i posljedično igračkom kontekstu,
Prvi dojam trenutka jest da je Rijeka stabilnija u kontekstu kadrova iz prošle sezone. Ona jest ostala bez nekoliko ključnih igrača (Selahi, Djouahra), ali je već dovela brojnu grupu novaka, a uz to imaju isti stručni stožer. Činjenica da je Rijeka dovela najmanje šest igrača potencijala startne postave sugerira da će i u Rijeci do kraja prijelaznog roka biti dosta mijena igračkog kadra. U tom smislu, po uobičajenom modusu operandi Miškovićeve ere, nakon spoznaje europskih ogleda, realno je očekivati da bi igrači kao Fruk, Radeljić, Janković mogli imati unosno tržište…
Kako je sigurno da će i Dinamo i Hajduk do kraja prijelaznog roka (5.rujan) obaviti više ulaznih i izlaznih transfera, da li to znači da je Rijeka u prednosti pred ulazak u domaću sezonu (3.-4. kolovoz) i mjesec dana SHNL-a?
Prognoze su nezahvalne same po sebi, ali su pogotovo malo vrijedne u ljetnom periodu upravo zbog svih tih promjena unutar kadra koje se još trebaju dogoditi.
Ono što je najizvjesnije to je da će kod Dinama i Hajduka trebati puno strpljenja prije svega unutar kluba, kod struke i igrača, a onda i u okruženju. Dinamo je drastično mijenjao, upravljački (Boban) i stručno novi put (domaći), a igrački masovno, uz okvir da je zatvoren jedan vrlo uspješan ciklus s grupom starijih igrača. Takvi završeci označavaju često kompliciranije nove početke. Da bi Mario Kovačević sve posložio, prenio svoju ideju igre na igrače, posve drugačiju u odnosu na prethodnike, trebat će mu tri do šest mjeseci svakodnevnog drila s momčadi. Tek potom, ako je sve u stabilnom ritmu (da nema ozljeda, otpadanja igrača, loše atmosfere), mogu se očekivati iskoraci igre i etabliranje igrača. Odnosno da momčad i svaki igrač individualno počinju pokazivati svoje realne potencijale.
Vrlo slično je i za Hajduk, sa tom razlikom da kasni u odnosu na Modre te će taj proces i kasnije uhvatiti maha. Dobro je što je novi šef struke, Goran Vučević, dao jasno do znanja kako ne smije biti pritisaka i imperativa te da slijedi sezona stablizacije. Ključno je da se upravljači drže upravo te logike te treneru Garciji i novoj škvadri omogući relativan mir dok ne pohvataju konce nove ideje igre i odnosa unutar kadra. Garcija je već pokazao da je takve linije imao u Istri (2021-23) gdje mu je trebala sezona za iskorak, dok je u drugom mandatu, sa bitno jačom i spremnom ekipom, taj proces odradio unutar dva mjeseca.
