Odigrana je trećina prvenstva, odigrano je i pola utakmica u Europskoj ligi, no u Dinamovoj su svlačionici ostale nepoznanice. Ne zna se, naime, jesu li uopće Villar, Mudražija, Soldo, Galešić… igrači za Dinamo. Nisu imali adekvatnu minutažu na kojoj bi pokazali svoju objektivnu kakvoću i može li se i treba li se na njih uopće računati. A do zimske stanke to bi se moralo znati, ova je jesen, uostalom, i vrijeme dodatne selekcije uoči zimskog prijelaznog roka, u kojem će svakako biti odlazaka.
Kovačević je standardizirao momčad, zna se njegovih prvih 11 kad je sve idealno i to je svakako pozitivno. Međutim, problem su rotacije. Dosad je ozbiljnije koristio 14-15 igrača, što je svakako premalo, posebno u ovom, non-stop ritmu igranja. K tome, na taj je način stvoreno i nezadovoljstvo onih koji nisu dobili priliku, što svakako utječe na ukupnu koheziju i zajedništvo u svlačionici. Unatoč (nepotrebnim) demantijima, neki su igrači i javno iskazali nezadovoljstvo malom minutažom.
Kad je trebao opipljivije rotirati, nakon Bačke Topole i dvoboja s Maccabijem garniranoga napornim putovanjem, Dinamov je strateg napravio samo jednu izmjenu u momčadi za okršaj s Lokomotivom. I izgubio je utakmicu. Poslije Malmöa je, pak, otišao u drugu krajnost, pa je u Vinkovcima na travnjak poslao postavu sa čak sedmoricom novih igrača. I opet je izgubio. Teško se Kovačević snalazi u tom potrebnom rotacijskom vrtlogu, što i nije čudno, jer je prije Dinama radio u Slavenu Belupu u kojem i nije imao više od 14-15 igrača za nastup.
Na većini utakmica, Dinamov je trener između 60. i 70. minute mijenjao igrače kao po nekoj unaprijed zacrtanoj i dogovorenoj šabloni, neovisno o tome što se događalo na terenu. Takve su izmjene definitivno pogrešne, otkad je uvedeno pravilo o pet izmjena na utakmici, to je postalo jako taktičko oružje trenera. A ovakvim načinom mijenjanja igrača samo se zadovoljava forma, odnosno pokušava se kompromisom svima udovoljiti. To je nemoguće, možda bi trener trebao negdje u osami poslušati evergreen “My Way”…
Kad je dolazio u Dinamo, Zvonimir Boban je naredio da će sve momčadi, od pionira do seniora, igrati u 4-3-3 sustavu. Što je načelno u redu, ali postoje i utakmice u kojima se treba prilagoditi i suparniku, a ne tvrdoglavo gurati formaciju koja, na kraju krajeva, nije “uklesana u kamenu”. Uostalom, trener Celte Claudio Giraldez forsira 3-4-3 sistem igre, ali je Dinamo “unakazio” igrajući 4-3-3 načinom igre, zatvorivši svoje bokove i učinivši Kovačevićev predvidljivi Dinamo posve bezopasnim. Nije sustav “Sveto pismo”…
