Postoji li nešto za čime žališ u Dinamu? Sletjelo je pitanje kapetanu “modrih” na njegovoj oproštajnoj konferenciji prije tri godine, uoči ukrcaja za let prema Kini, a on je – poput dežurnih znalaca u Potjeri, koji žele uštedjeti vrijeme u prvom krugu – “odrezao” novinarsko pitanje i prekinuo ga ekspresnim odgovorom:
– Postoji. To je europski trofej. Zadnje dvije-tri godine sam uvijek težio tome, uvijek smo probali, toliko smo vjerovali da možemo otići do kraja u Europskoj ligi. Da nam nije naišao onaj Villarreal, koji je tada i osvojio Europsku ligu, vjerujem da bismo otišli do kraja. Bili smo spremni, nikad spremniji, puni samopouzdanja – u dahu je govorio Arijan Ademi, vođa upečatljive maksimirske generacije s rekordnih 110 nastupa u europskim utakmicama, lider družine sastavljene od “fakina”, koja je pomicala Dinamove granice na međunarodnim pozornicama.
Njegove nade u četvrtfinalu je, ipak, potopila “žuta podmornica” te 2021., nakon što je Mislav Oršić na prethodnoj stepenici nokautirao Tottenham, ali Villarreal je bio nerješiva enigma za Dinamo, a nakon toga i za Arsenal i Manchester United, koje su srušili na putu do trofeja Europske lige. Dvomeč protiv kluba s El Madrigala na korak do polufinala, ujedno, simbolizira zenit kultne generacije, koja se originalno počela formirati u doba ruske bajke “vatrenih” 2018., a audicija za njihove nasljednike je otvorena ljetos. Odnosno, u taj se proces u tekućoj sezoni zakoračilo na atipičan način, bez kvalifikacija za europsku skupinu, a zatim je na Maksimiru srušen Fenerbahçe u prvom kolu natjecanja, kao potencijalna najava nove, ambiciozne i inatljive skupine igrača.
Osam europskih ispita kasnije, (n)ovom Dinamu taj je Fener, zapravo, ostao jedini “skalp” protiv skuplje i razvikanije momčadi, dok su Celta, Lille, Betis, Midtjylland i, konačno, Genk “bildali mišiće” protiv njih. Koja je, dakle, razlika između one i ove Dinamove generacije u europskim okvirima? Ono što je Ademi istaknuo na kraju svoje izjave – samopouzdanje. Što se, zatim, očituje kroz pristup, postavke u igri i rezerviranost. Belgijski sastav u Zagrebu se prije pet dana u prvih pola sata prerušio u elitnu nogometnu postrojbu – a iako u toj momčadi ima kvalitete i lepršavosti – takvu im je transformaciju omogućio Dinamo. “Modri” možda moraju biti oprezniji protiv Lillea, Celte ili Betisa, ali protiv Genka na Maksimiru? Kada je u pitanju dvomeč, u kojemu se prva utakmica igra na domaćem terenu pred svojim navijačima, onda je u te dvije utakmice, zapravo, prvih 20 minuta u Maksimiru – “svetinja”. I tu je Dinamo morao napraviti sve da baci goste na konopce ringa, a ne da im omogući dva slavlja u otvaranju dvoboja.
U prethodnih osam godina na Maksimiru su, primjerice, gostovali Young Boysi, Fenerbahçe (2018.), Viktoria Plzeň, Ferencváros, Rosenborg, Atalanta, Manchester City, Ludogorec, Bodø/Glimt, Chelsea i Milan, a znate li koji je zajednički nazivnik svim tim utakmicama? Dinamo je do 20. minute vodio (barem) 1:0! Suparnici su šarolike kvalitete, ali među njima su, ipak, i oni iz elitnog ešalona, kojima je Dinamo pristupao bez straha od prve minute, pa bi zaradili pljesak i naklon ako je ishod bio poraz. Ova sezona? Dinamo u prvih pola sata protiv Celte, Betisa i Genka u Maksimiru nije vodio, a nije niti držao “nulu”, nego je – gubio.
Dok momčad Marija Kovačevića u prethodna dva ispita u hrvatskom prvenstvu gura s gol-razlikom 8:0, ako ćemo zaboraviti prvo poluvrijeme u Varaždinu, zašto te izvedbe ne prenose na inozemne ispite? Zašto se birao srednji blok, koji “niti smrdi, niti miriše”, i zašto se s toliko respekta pristupa suparniku? Dinamu u partijama protiv kvalitetnijih suparnika nedostaje energije i žestine, žara koji će nadoknaditi raskorak u kvaliteti, ali i jasne strategije s loptom u nogama. Stari je recept, pritom, i dalje upečatljiv u očima navijača: oduzeta lopta, jasna i okomita kretanja u tranziciji, dodavanje Petkoviću, spuštanje lopte na Oršića i, nerijetko, pogodak na kraju akcije.
U obrani je, s druge strane, blok prijašnjih godina bio kompaktan, sredina zaključana, a pritisak sinkroniziran. I ovaj Dinamo ima potencijala za iskorak u međunarodnim natjecanjima, ali dok trener mora pronaći pravi recept za takve bitke – odlučiti se za učinkovit posjed ili vrebanje prilike iz tranzicije – i igrači moraju na terenu prezentirati to zajedništvo, jedinstvo i složnost, koje je, barem tako govore, itekako prisutno u novoj svlačionici.
Prošla je generacija, doduše, prije osam godina imala uteg famoznog “prokletstva”, koje je bilo svojevrsna pokretačka snaga i inspiracija, pa je ono srušeno nakon pola stoljeća, a ova generacija kao da ima uteg svojih prethodnika i njihovih dosega ili “skalpova” pod europskim reflektorima, pa im se njihovi rezultati tako mjere, odnosno, njihove izvedbe se promatraju kroz leće Oršića, Petkovića, Ademija, Olma i ostalih.
No, postoje dvije spone između dvije generacije. To su Dominik Livaković i Josip Mišić. Igrači koji imaju apsolutno pravo podići glas i motivirati suigrače, prenijeti dio onog, starog duha iz europskih večeri protiv Chelseaja, Atalante ili Tottenhama. Genk, pak, u četvrtak ima potencijala pretvoriti se u Dinamov “Rubikon”. U prekretnicu. Sudbonosnu točku koju nije nemoguće prijeći bez rizika, a ako se to dogodi, narativ će biti potpuno drugačiji.
Taj je put Dinamu utabao Standard Liège, koji je u nedjelju nokautirao Genk u gostima (0:3) i koji – ako ponovno moramo i u milijunima – manje vrijedi od “modrih” na Transfermarktu (58,2 > 42,5 milijuna eura), ali je imao plan, strategiju i srce. I prstohvat sreće. Bez straha i poštovanja na terenu.
