Nakon prvog kola nezahvalno je tretirati kakve su natjecateljske moći aspiranti borbe za vrh tablice. U par posljednjih sezona u tom kontekstu su bili glavni akteri Dinamo, Rijeka i Hajduk, dok se kod Osijeka zamijetio pad, čak do sedme pozicije. Što su nam startne utakmice dale barem naslutiti u kontekstu te hijerarhije SHNL-a?
Realno je kazati da je najuvjerljivija utakmica bila ona u Opus Areni. Bila je to utakmica u kojoj su se zamijetili visoki intenzitet, brze akcije, trka u oba pravca, šanse na obje strane. Sukladno tom izdanju primjetno je da Dinamo djeluje kao sušta suprotnost momčadi koja je prošle sezone praktično “životarila” u domaćoj ligi. Modri su u Ligi prvaka odavali uvjerljiviji dojam, što se među inima može objasniti logikom da se protiv jakih suparnika mora igrati čvršći blok i s puno taktičke discipline. U prvenstvu Dinamo nije mogao tako djelovati jer se od momčadi koja ima najširi kadar, po kvaliteti jači nego konkurencija, i po “minulim dosezima” očekuje da diktira odnose na terenu. No, onaj Dinamo je bio potrošen, što je i razumljivi finale jednog dužeg i vrlo uspješnog ciklusa.
Nakon kompletnog redizajna, na klupi i u svlačionici, kao i u vodstvu, s liderstvom Zvonimira Bobana, vladala je suzdržanost navijačkog i šireg javnog okruženja u kontekstu tih promjena. Neke se stvari ipak mogu i ranije prepoznati ako se analitičnije pristupi događanjima.
Uzmimo slučaj onih igrača, i strane u postavci, koja je toliko oduševila i navijače (što je razumljivo), ali i očito kroničare. Moris Valinčić i Mateo Lisica nisu pali s Marsa da bi se sada njihov nastup u Osijeku tretirao kao da se dogodilo nešto nevjerojatno. Valinčić i Lisica su igrači koji su bili udarna snaga sjajne proljetne dionice Istre, a i prije toga su vrlo dobro igrali. Oni su bili i detonatori uvjerljivih prezentacija i pobjeda protiv Dinama (3:0), Rijeke (2:0, 1:0), Osijeka (2:1) ili Hajduka (1:0). Pa kada imaju moć raditi razliku u Istri protiv najjačih, sasvim je logično da će to raditi, još i lakše, u moćnijem klubu.
Dva mlada igrača imaju fizički moć i brzinu, a koja nam prilično jasno naznačuje uzrok bitnog ubrzanja Modrih u odnosu na prošlu sezonu i proporcionalno bitno usporavanje Istre 1961. Razlika je, recimo, da kad iz Pule spomenete da su vrijedni izbornikovih pogleda, onda ispada provincijsko guranje. Kada se dogodi pobjedonosno izdanje u Osijeku, onda su u pitanju “Herkuli i reprezentativna vrijednost”. Ključno je da je redatelj prijelaznog roka, Boban, u dogovoru s trenerom Kovačevićem, imao jasnu ideju koliko su takvi igrači (motorični, motivirani željom napredovanja) važni da bi cijeli sustav momčadi dobio ubrzanje…
Dinamo je u Osijeku djelovao vrlo dobro, ali je imao i određene defenzivne mekoće, koje domaćini nisu iskoristili. Te mekoće nisu posljedica (samo) posljednje linije, nego i nedorečenog srednjeg reda te manjka vremena u homogeniziranju redova, uigravanju linija te standardiziranja kretnji. Vezni red, kao simbolika razine organizacijske strukture momčadi, još traži kvadraturu kruga (optimalno izdanje i profil). No, to što je domaćin stvorio važne prigode je i zasluga Osijeka. Rožmanova momčad djeluje kudikamo življe i energičnije, logičnije taktički profilirana u odnosu na prošlu sezonu. To je naznaka da bi se ove sezone mogli vratiti u prva četiri i zapravo su u ovom startu sezone djelovali uvjerljivije u odnosu na Rijeku i Hajduk.
Ako je Dinamo jasno naznačio visoku natjecateljsku vrijednost za kriterije SHNL-a, veliki izbor igrača za maraton ligu, a samim time i glavnu kandidaturu za naslov, onda su dvojbe o moćima Rijeke i Hajduka vrlo aktualne. Riječani su pri tom u svojim standardima, iako se prepoznaje kod trenera Đalovića (po presicama pogotovo) doza nervoze i napetosti. Rijeka je, naime, klub koji ima jasno definiranu strategiju. Ključno je boriti se u ligi za euroiskorak, potom što dalje ići u Europi, a bonus je iskoristiti šansu ukoliko se ukaže za naslov prvaka ili trofej Kupa. Kao što se dogodilo, na najljepši način prošle sezone.
Rijeka unutar kluba, zbog vrlo otvorenog garda gazde kluba Miškovića, nema taj pritisak “moranja”. Dijelom i zato što će do kraja prijelaznog roka (još mjesec dana) sigurno prodati ponajbolje igrače za što veći (potreban) novac. To će svakako olakšati poslovanje, a onda će se slijedom događanja vidjeti koliko se brzo ili možda ne kompenziraju odlasci u kontekstu trofejnih ambicija. Treba imati u vidu da Dinamo nije onaj od prošle sezone, a za očekivati je da će i Hajduk ipak napredovati u moći s novom vizijom igre Garcije…
Hajduk, za razliku od Rijeke, ima taj veliki pritisak. On se sada dobro održava jer se dobilo u smiraj susreta i Ziru i Istru 1961, zasluženo. Hajduk je s novim trenerom bitno promijenio način igre i pristupe, a dovođenje nekoliko “težih vrijednosti”, kao što su kao Pajaziti, Ivušić, Karačić i poglavito Rebić, pojačali su očekivanja okruženja. Ono lako napuni Poljud (30.500 pa 25.000 ljudi) za Ziru i Istru, što jasno ukazuje da gledatelji žele dobar i natjecateljski moćan nogomet.
Hajduk, kako stalno ponavljanja i Garcia, treba još pojačanja. S Urugvajcem će Bijeli sigurno napredovati u igri (to se vidjelo protiv Istre, i bez Livaje), čime će se svrstati uz Rijeku po jačini, ali da bi se dovoljno približili Dinamu, Splićani jednostavno trebaju još barem tri značajna pojačanja. Za igru koju forsira Garcia to se prije svega odnosi na “šesticu”, koja je kompas njegove kombinatorike, a omogućila bi više pomicanja naprijed kreativnijem Pajazitiju…
Prvi dojmovi su uvijek varljivi, ali vidjet ćemo kroz određeno vrijeme koliko su blizu, ili nisu, uvjerenju da će to biti i hijerarhija velike četvorke u procjenama šansi za trofeje.
