Dinamo i dalje šepa s igrom i to je najveći problem. Protiv Rijeke je dominirao, kažnjavao njezine slabosti kroz nadmoć u sredini terena i ulascima krilnih igrača na drugu špicu, natjerao Viktora Sancheza da tijekom utakmice korigira postavke svoje defenzive, vodio 1:0, a onda je stao. Pljuštali su komentari – više ne mogu hodati. Kako i zašto?
Od starta sezone Modri imaju velike oscilacije. Nitko ne gazi 90 minuta i amplitude su razumljive, ali Dinamove su drastične. Malo je bilo utakmica u kojima ništa nisu odigrali kao s Vukovarom, no značajan broj onih u kojima su upadali u crne rupe.
Na startu sezone dečki s klupe znali su vratiti ritam, no već duže ni toga nema na očekivani način. Taj dio može se jednostavno objasniti jer okupila se nova momčad, svaki je igrač vjerovao da će ostvariti ciljeve, svi su gorjeli od entuzijazma, htjeli najbolje iskoristiti svaki trening i minutu na terenu ne bi li uvjerili trenera da baš oni moraju dobiti pozornost. U međuvremenu to se promijenilo za 180 stupnjeva, danas svaki Dinamov igrač ima jasnu sliku kako kotira, neki da igraju, drugi da igraju malo ili nimalo, nikoga više ne nose toliki motiv i strast za osobnim dokazivanjem pa ti s klupe često nisu jednako energični i učinkoviti kao ranije, pojedini su upali u letargiju.
No, zašto Dinamo stane i kad igra dobro? Što je uzrok da nije jednako nastavio u derbiju? Rijeka? Ne, Rijeka je počela igrati tek kad joj je dopustio. Prije toga nije znala gdje je domaćinov gol.
Dio razloga je vjerojatno fizički, može se postaviti pitanje spremnosti, ali dodati i činjenicu da dobar dio ekipe nije prošao pripreme: Bakrar, Beljo, Bennacer, McKenna, koji su bili starteri. Dio može biti psihički jer neki možda ne misle da se moraju “ubiti od truda” za SHNL pobjede pa spuste gas ili ga ni ne daju.
Na temelju ponašanja kapetana Josipa Mišića, prvenstveno njegove nervoze, ali i nekih postupaka prema navijačima, nismo sigurni kakvi su odnosi u svlačionici, ima li tu pukotina, ali bitnije od svega je što se Dinamo i dalje muči s igrom. U početnoj fazi sezone narativ je bio “treba vremena”. Točno je to, i dalje ga treba, ali potom se zaigralo na višoj razini, da bi sada krivulja bila u padu.
Rijeka je već druga utakmica zaredom u kojoj dvije devetke Dion Drena Beljo i Sandro Kulenović zajedno nisu uputili niti jedan udarac na gol. To je jasan simptom problema igre. Dinamo se puno troši za svaku gol-šansu, ništa ne ide lagano, kroz automatizme i demonstraciju igračke kvalitete, a kad je tako, lakše se upada u rupe. U kombinaciji umora i misli “sačuvat ćemo prednost, a ukazat će nam se još koja prilika bez da ispustimo dušu” rađaju se dionice kao drugo poluvrijeme s Rijekom.
Stanje na SHNL ljestvici je dobro, na europskoj zasad odlično, loši dojmovi brzo će se zaboraviti kad se odigraju dvije-tri prave utakmice, međutim glavni zadatak koji je Mario Kovačević dobio kao trener Dinama, da podigne igru na višu razinu nego što je bilo proteklih sezona, zasad nije obavio. Modri nalikuju na lanjsko izdanje, neovisno što dobivaju derbije. I zablistaju, ali i pate.
Etapa koja dolazi puno će toga reći. Ako radi dobar posao, krivulja će se ponovno penjati i možda već od Celte krene krasna završnica jeseni. Ako ne radi baš toliko dobar posao, onda je sve moguće po Božića. Za vrhunski nogomet treba još vremena i pokoji prijelazni rok, za pobjeđivati veliku većinu SHNL protivnika četvrti mjesec sezone trebao bi biti dovoljan, s igračima kakve imaju Modri, a rivali ih ne mogu ni sanjati.
