The End. Kraj. Još jednu sezonu Hajduk će završiti bez trofeja, 21. godinu već bez naslova hrvatskog prvaka. Dinamo se prošetao Poljudom i slavio 3:1 u sunčano nedjeljno poslijepodne, a igra Hajduka izgledala je bez muškosti, bez agresije, bez kvalitetnog otpora, bez ičega što bi moglo dobiti pozitivnu ocjenu, osim doprinosa Rokasa Pukštasa, ali jedna lastavica ne čini proljeće. U Splitu je sada polarnih -10 bodova zaostatka za liderom iz Zagreba.
Ni kad je ranije dolazio na Poljud u znatno jačim sastavima, Dinamo nije uspijevao do 12. minute imati dva gola prednosti i riješiti sve kao ovaj put. Noćna mora iz sudačke nadoknade u Rijeci prije četiri dana samo se nastavila na početak derbija, jer zadnja linija i vezni red Hajduka nisu mogli pratiti ritam napada Modrih, koji su odmah udarili jaki presing i došli do pogodaka preko Mihe Zajca i Gabriela Vidovića. Lukavo su gosti “nanjušili krv” i bio je to šampionski gard sastava Marija Kovačevića, garniran otužnom nemoći Bijelih da spoje nekoliko dodavanja i izađu na polovicu gostiju.
Lice Hajdukova trenera Gonzala Garcíje nudilo je u tim trenucima sliku čovjeka izgubljenog u vremenu i prostoru, a taman kada je iz očaja sjeo na klupu, Rokas Pukštas mu je bar nakratko vratio zrno nade. Amerikanac litavskog podrijetla uspio je pospremiti odbijanac poslije kornera u mrežu, ali i u sljedećim minutama predvoditi napade Splićana. U jednom takvom glavom je loptu usmjerio u vratnicu, baš nije imao sreće zabiti za 2:2, da bi ni minutu poslije obrana opet propustila Bakraru da i treći put loptu pošalje u mrežu vratara Tonija Silića.
Još jednom je kosovski stoper Ron Raci bio nedorastao zadatku, apsolutni tragičar kao i četiri dana prije u Rijeci, kada je nepotrebno skrivljenim kaznenim udarcem u 14. minuti nadoknade omogućio domaćima početak preokreta i prolaz u polufinale Kupa. Ni ostali braniči poput Marešića, Hodaka ili Hrgovića nisu bili značajno bolji, a posebna priča je takozvani zadnji vezni Hugo Guillamón, koji je opet bio – “neupotrebljiv”, “pojeden” i pretrčan od Josipa Mišića i ostalih veznjaka Dinama. Tu se Garcíja i kockao, morao je startati s barem još jednim defenzivnijim veznim igračem, ali nije, i skupa cijena je brzo plaćena.
Nakon što je u derbi krenuo sa sedmoricom igrača iz Hajdukove škole nogometa, poslije 1:3 na odmoru, postupno je Garcíja u drugom poluvremenu ubacivao iskusne igrače, od Šarlije, preko Krovinovića (dobio pljesak s tribina nakon riječke epizode vrijeđanja svim sredstvima), do Livaje, ali ništa to promijenilo nije. Dinamo se mudro povukao u srednji blok i lako sačuvao stečeni kapital, koji ga je odveo na 10 bodova prednosti i popločan put prema naslovu prvaka.
Što je poslije svega ostalo Hajduku? Prije svega gomila upitnika. Od toga što tražiti u preostalih 11 kola i kome davati minutažu, do seciranja svakog igrača pojedinačno i njegove buduće sudbine. Za malo njih bi se moglo reći da su sigurni da će i sljedeće sezone nositi bijeli dres, a oni što nešto vrijede na tržištu, poput Pukštasa, Sigura, Šege ili Silića, ionako će biti u izlogu za prodaju.
Uprava, budući sportski direktor i Gonzalo Garcíja, ako ostane trener, morat će dobro zasukati rukave da bi pronašli kvalitetu dostojnu imena i ambicija kluba, koji već više od dva desetljeća tone. Prije svega rezultatski i financijski, a to su dva najteža segmenta za popraviti. Potkapacitiranost, neznanje, izostanak vizije i strpljenja glavni su problemi u cijelom procesu i na svim klupskim razinama. Tko to može preokrenuti u željenom smjeru, pitanje je za milijun dolara…

