Kad se to najmanje očekivalo, Dinamo je opet, nakon četiri uzastopne pobjede, lagano posrnuo. Vjerovali su u Maksimiru da će protiv Lokomotive nastaviti pobjedonosni niz, međutim, gradski suparnik iznova je “pokazao zube” i prekinuo plavu idilu uoči dvotjedne prvenstvene stanke. U najavi dvoboja napisali smo da Varaždin i Gorica sigurno neće biti jedini posrtaji ove, još uvijek nove, momčadi u stvaranju, međutim, malo je tko mogao i pomisliti da će se prvi novi “kiks” dogoditi već u nedjelju…
A dogodio se. Međutim, od gubitka bodova, jer bit će tih negativnih rezultata još tijekom sezone, bolnija bi za Dinamo mogla biti jedna druga spoznaja. A to je pogled na minutažu igrača. Trener Mario Kovačević, naime, u dosadašnjih 12 utakmica u sva tri natjecanja standardizirao je momčad i praktički je jasno koja je početna postava. K tome, ozbiljnije koristi još trojicu ili četvoricu igrača s opipljivijom minutažom, a ukupno su se u dosadašnjem dijelu sezone na travnjaku pojavila 24 nogometaša. Neki od njih s uistinu simboličnom minutažom. Je li tih desetak igrača iz drugoga plana doista iskoristivo samo da popune broj na treninzima, jesu li kvalitetom toliko ispod onih 14-15 na koje trener stalno računa i to nerijetko ističe?
Postavimo li kriterij da su u prosjeku dobili 20 i manje minuta po utakmici, u toj su TNT skupini (Trenira – Ne igra – Trenira), primjerice, Galešić, Soldo, Perez Vinlöf, Villar, Mudražija i Varela, šestorica igrača za koje je plaćeno ukupno 9,5 milijuna eura odštete. I trenutačno su “mrtvi kapital” maksimirskog kluba.
Iako nije sve u novcu, za klub poput Dinama ta je svota golema, dostatna nekim našim prvoligašima da izguraju čak i dvije sezone. Međutim, veći je Kovačevićev problem što su dosad ti igrači bili posve u drugom planu. Osim naizgled Pereza Vinlöfa i Villara, koji su imali startne pozicije, ali su ih ubrzo izgubili i gotovo nestali, baš kao i preostali spomenuti kvartet.
U non-stop ritmu igranja trener mora znati dozirati minutažu i mora imati u svlačionici otprilike 18 do 20 nogometaša na koje može računati u svakom trenutku. Nerijetko je Kovačević govorio da je iznimno zadovoljan sa svim igračima, da se svi trude i odlično rade i da nema straha postaviti u momčad one koji su dosad manje participirali. Međutim, zasad su te riječi samo slovo na papiru…
Pokazala je to, naime, i utakmica s Lokomotivom, na kojoj je trener u startnoj postavi promijenio samo jednoga igrača u odnosu na utakmicu u četvrtak s Maccabijem. Nije bilo Zajca, uskočio je Bennacer. Međutim, bilo je vidljivo da Plavima nedostaje svježine i bolje energije, što je i logično zna li se kako je to Dinamu bila peta utakmica u 15 dana (Hajduk, Fenerbahče, Slaven Belupo, Maccabi, Lokomotiva), uz dva putovanja, od kojih je ono u Bačku Topolu bilo prilično komplicirano i Plavi su se doma vratili tek u petak ujutro oko 6.30 sati.
Očekivale su se, dakle, rotacije u sastavu, međutim, Kovačević je, čini se, razmišljao na način “nek’ odigramo još ovu utakmicu, pa slijedi prvenstvena stanka, tada će se odmoriti”. No, akumulirani umor, a i mentalno prebacivanje s Europe na SHNL, uz neizbježnu dozu (samo)zadovoljstva temeljenog na nizu od četiri uzastopne pobjede, donijeli su negativne posljedice. I rezultatski, ali i na planu igre, Dinamo jednostavno nije imao moć i energiju za slamanje gradskog suparnika, nije bilo kontinuiranoga pritiska.
Bi li bilo bolje da je Kovačević rotirao? Nitko to ne može znati, možda bi Dinamo i s pola nove momčadi u odnosu na Bačku Topolu izgubio utakmicu. Ali, sigurno bi bilo više energije koju bi od prve minute ponudili igrači koji se moraju dokazivati. Ili bi letargičnim pristupom i lošim učinkom sami sebe otpisali, u svakom bi slučaju trener dobio odgovore na neke upite.
A ovako je izgubio utakmicu, a pitanja su i dalje ostala u zraku, neodgovorena. Jesu li, primjerice, Villar, Mudražija i Soldo uopće igrači za Dinamo? Villar je po dolasku bio opisivan najljepšim riječima, govorilo se da će bez njega vezni red biti nezamisliv, ali dosad nije opravdao ni jedno slovo tih pohvala. Soldo i Mudražija bili su ponajbolji igrači Osijeka i Lokomotive, dakle, barem bi za SHNL trebali biti dobri i iskoristivi. Tu je i Galešić, koji se naglo razbolio prije dvoboja s Lokosima, u Maksimiru je već devet mjeseci i još uvijek je otvoreno pitanje o kakvom je stoperu riječ. Imao je, naime, proljetos i dobrih, ali i loših trenutaka.
Uglavnom, već je ovaj uzorak od prvih 12 utakmica pokazao da Kovačević mora proširiti roster igrača kojima vjeruje, definitivno ne može izvući sezonu u non-stop ritmu igranja sa 14-15 nogometaša. I ne promijeni li neka razmišljanja, bit će mu sve teže držati pozitivu u svlačionici. Jer, kako vrijeme odmiče, javit će se nezadovoljstvo kod onih koji su u drugom planu, budući da im se “pretplatom na klupu” šalje jasna poruka da im se ne vjeruje.
A istodobno će neki igrači biti posve “izraubani” i neće moći dati svoj maksimum. Jesu li doista, primjerice, McKenna i Mišić morali dosad odigrati čak 990, odnosno 960 minuta? Naravno da nisu. A protiv Lokomotive su, gle slučajnosti, baš McKenna i Mišić bili ispod uobičajene razine. Sezona se tek zahuktava i trener Plavih trebao bi promijeniti neka svoja promišljanja. Lijepo je imati standardiziranu udarnu momčad, to je zapravo imperativ u utrci za dobrim rezultatom. Ali, još je ljepše imati 20-ak igrača na koje uvijek možeš računati, za koje znaš da će donijeti novu energiju. A toga zasad nema i to definitivno može postati Dinamov veliki problem u nastavku sezone. Jer, mnoge su dosadašnje sezone, ne samo u Hrvatskoj, pokazale da bez opipljivih rotacija u momčadi nema ni dobrih rezultata.
