Jasno je kao sunčan i vedar dan da utakmice poput ove koju je Dinamo u šesnaestini finala Kupa protiv imenjaka iz Predavca ne mogu biti neko posebno mjerilo. Simpatični dečki iz četvrte lige, koji zarađuju kruh svagdašnji kao policajci, računovođe ili privatni poduzetnici, nogomet igraju iz entuzijazma, čiste ljubavi i zabave.
Naravno, i Dinamovi ‘profići‘ igraju zbog strasti prema nogometnoj igri, ali taj strastveni zanos poprilično je plaćen. Stvarati bilo kakve posebne i velike zaključke nakon takve utakmice, ipak u konačnici zabavnog karaktera, nema nekog posebnog smisla. Međutim, ponekad baš takvi ogledi mogu trenerima profesionalnih momčadi poslužiti kao nekakav uvid u stanje njihovih igrača.
Pa je tako utakmica koja je završila pobjedom Dinama iz Zagreba sa 6:0 sigurno otvorila i neke nove vidike treneru Mariju Kovačeviću. Mogao je prepoznati tko je uložio više, a tko manje truda, tko se od ovih igrača koji su dosad manje igrali približio ili možda upao u udarnu momčad.
Nama se čini da su trojica plavih nogometaša morala kod Kovačevića dobiti ‘plus‘, da je njihova igra, gard, stav i htijenje zaslužilo ‘poguranac‘ prema momčadi koju volimo zvati ‘udarnih 11‘. To su trostruki strijelac Monsef Bakrar, Cardoso Varela i Miha Zajc.
Alžirac je kompletnu utakmicu igrao kao da je na steroidima, bilo je vidljivo koliko se želi nametnuti, zabijati golove. I bogme, tri puta je zabio, mogao je još koji put, kao da je igrao neku europsku utakmicu, toliko je bio fokusiran, ozbiljan, raspoložen za igru. Definitivno, Bakrar može biti od velike koristi Kovačevićevoj momčadi.
Slovenac Miha Zajc je pak pokazao svakim potezom da se radi o vrijednom i kvalitetnom igraču vezne linije, koji u svakom trenutku zna gdje treba uputiti loptu, kad je treba sačuvati, pogledati raspored suigrača. Stalno je tražio loptu, vukao konce igre, tehnički je moćan, visoka kvaliteta.
Definitivno je ponudio sliku igrača ‘korisnog karaktera‘, koji će imati izvedbu istog motivacijskog govora tijela i istog ritma igre protiv, recimo, Fenerbahçea ili četveroligaša. Takvi ‘španeri‘ su potrebni svakoj momčadi, tako da je Miha naglasio da će se na njega morati itekako ozbiljno računati ove sezone.
Konačno, a nismo ni sumnjali, mladi Cardoso Varela (16) je igrač koji je ‘već došao‘, koji je tu i koji bi već u sudaru s Goricom u sljedećem kolu SHNL-a na Maksimiru mogao imati mnogo veću minutažu nego dosad, a tko zna, možda i startati u prvoj momčadi. Pokazao je zorno kako krilni nogometaš mora igrati.
Svaku loptu koju je primio, okretao je prema licu protivnika, igrao je uvijek ‘jedan na jedan‘, napadao je poput osice, driblao, ubacivao… Dogodila mu se i poneka greška, ali to definitivno nije bitan podatak, krucijalno je da je Portugalac, bez obzira što se igralo protiv skromnog protivnika, iskazao ideju svoje igre. Dinamu treba pravo lijevo krilo, prodorno, brzo, nezgodno za suparnike. Ima ga u Vareli. Pa bi ga što češće trebalo koristiti, zar ne? Nema se tu što previše čekati.
