On nikad nije bio strijelac. Konačno, statistika kaže da je u karijeri odigrao 455 službenih klupskih utakmica i da je tijekom tih gotovo 35.000 minuta zabio 21 pogodak. Prevedeno, Josipu Mišiću za pogodak je potrebno u prosjeku gotovo 28 sati nogometa. Ako tome dodamo i 13 reprezentativnih utakmica (U-19, U-21, seniori), brojke dokazuju da statistika ovoga puta, barem u kontekstu golova, nije bikini.
Dinamov kapetan, prije svega, nije ni doveden niti mu je u odgovornost dano da zabija golove. Mišićev doprinos momčadi primarno vrijedi kroz kontekst igre, gdje je već dugo vremena svojevrsni metronom igre Modrih. Ima pritom lošijih izdanja, nije sporno, ali, generalno gledajući, govorimo o jednom od najkonzistentnijih igrača Dinama od 2020., kada je stigao u Maksimir, do danas – skupio je 242 utakmice, uz šest golova i 17 asistencija. Igrač koji nominalno i profilno nije “šestica” jednom je prilikom u našem razgovoru istaknuo:
– Istina je da sam i ja nominalno “osmica”, ali nije mi bio problem prilagoditi se, sve u službu momčadi.
Mišić, konačno, danas s 31 godinom na leđima, što dovoljno govori o njemu, tijekom ljeta je ostao “posljednji Mohikanac”. U opsežnoj rekonstrukciji Dinama pod paskom “dizajnera drugačijeg interijera” plave svlačionice, Zvonimira Bobana, ovaj Slavonac niti u jednoj sekundi nije bio sporan.
– Arhitekt, vođa, kapetan. Nađi boljega… Da te preduhitrim: nema ga – podvlačilo se u više ljetnih, neslužbenih razgovora s ključnim ljudima iz kluba.
Njegov značaj, zaključno, nikad se nije vodio statistikom, nego onim brojkama nevidljivim. I igrački, ali i karakterno. A kada je i on prelomio da ostaje, da će preuzeti kapetansku traku i generalski voditi neki novi Dinamo, u klubu su odahnuli. Istina, djeluje gdjekad sporije, teže, agresivnije, navijačima drugih klubova pogotovo, ali na “planetu Dinamo”, i unutar svlačionice, i na tribinama, ali i u “plavom salonu”, dvojbe nije bilo – Miške je taj. Čime je Dinamo, ujedno, postao unikatna pojava u svjetskom nogometu – na klupi ga vodi Mario Kovačević, na terenu Josip Mišić. Obojicu, pak, veže najveća pobjeda, i to ona životna: obojica su, naime, slavili u srazu s najtežim suparnikom – karcinomom.
Istina je, ipak, da je Mišić zadnji gol zabio Rijeci u prosincu 2022. na Rujevici, u onoj povijesnoj Dinamovoj pobjedi 7:2. Otad je, eto, prošlo gotovo 40 mjeseci ili, kumulativno, 141 utakmica! Brojač se gotovo zapalio kada smo ga – nije sto posto sigurno – zaustavili na nekih 22.500 minuta nogometa. Što bi bilo nekih 375 sati nogometa. Ili, opet, nekih 15 dana u komadu…
– Eh, da je ušla barem jedna od pet vratnica ili greda koje je u međuvremenu pogodio – smiju se revni statističari.
Ipak nije, a na pitanje što to znači unutar odnosa u svlačionici, doznajemo da oko njih prijepora doista nema:
– Nema neke interne kladionice jer zapravo svi čekaju da trener Kovačević ispuni obećanje po kojemu mu, kada zabije, duguje ručak – reći će iznutra naši informatori. Realno, tu se, apropo svega, može očekivati da se “ogrebe” i ostatak svlačionice…
Kako god, gledajući u prošlost, jedini blizu Mišiću u kontekstu strpljenja bio je Sadegh Moharrami. Iranac je, naime, do prvog pogotka u karijeri odigrao ukupno 243 utakmice! A prvijenac u karijeri, simbolično, zabio je na Rujevici. Kasnije je dodao još jedan za Iran, pa je sada na skoru nastupa i dva gola. Mohin gol za Dinamo, ujedno, slavio se kao naslov, čak je i Igor Bišćan na klupi razvezao veliki, široki osmijeh, što je bilo i logično, jer kolo prije toga Baturina ga nije “ispoštovao” kad je bio sam, a onda je Iranac pogodio gredu. Visjelo je to u zraku…
U razdoblju od Mišića do Mišića, ujedno, zabijali su Takuro Kaneko, Takuya Ogiwara, Moreno Živković, Luka Vrbančić, Tibor Halilović, Antonio Marin…, samo da se shvati kompletna slika. No, vratimo se Mišiću:
– Ono što mene oduševljava jest njegova želja da ne odustaje. Ne zabija, ali opet će potegnuti kad se stvori prilika. To je sjajno, zapravo – reći će nam jedan klupski “insajder”, dodajući uz smijeh da to nikoga ne smeta ni približno:
– U svlačionici to i potiču, ali nema neke zajedničke ideje. Ako i postoji, onda je doista interna. No, kad se i dogodi, a mora, nema sumnje da će se osmisliti neki zajednički sadržaj.
Nogomet kroz povijest pamti mnoge igrače iz polja koji nisu nikad zabili gol, a more ih je, mi pamtimo Lilian Thuram, koji je reprezentativni opus otvorio i zatvorio polufinalom Mundijala kontra Vatrenih, stoga nije ovo neko svjetsko čudo, ali doista jest više doista neobičnost, posebnost, bizarnost, kako god to nazvali. Za Dinamo je apsolutno bitnije ono drugo: liderstvo i igra. Gol će doći, prije ili, možda, kasnije, iako sada već za Mišića igra i “Murphyjev zakon”. Jasno je jedino da će se slaviti. Rezultatski, momčadski, igrački, trenerski, navijački. A restoranski i slavljenički nakon toga, nema dvojbe da će se o tome tek pričati…
Zaključno, najveća je ironija ta da Dinamu njegov gol ni ne treba. Treba ga statistika. Zapravo, laički, u nogometu je najteže zabiti pogodak. A ponekad je, izgleda, još teže – ne zabiti ga toliko dugo…
