Dion Drena Beljo. Potom Luka Stojković. Onda i neki drugi koji su “vukli”, ali naposljetku i teza koja nema alternativu: Josip Mišić…
Naime, Marko Soldo u susretu protiv Slavena Belupa nije odigrao partiju za pamćenje, dapače, ali pritom je važan kontekst: zamijeniti Mišića u zadnjih nekoliko godina postalo je strašno teško. Radi li se o sustavu, profilu, nečemu trećem, može se razgovarati, ali osnovna je teza jasna: Mišić nema alternativu. Sjetit ćemo se Ivana Šunjića, koji je, recimo, kontra Benfice prije osam godina bio sjajan, ali… Drugačiji je profil.
Josip Mišić stigao je u Dinamo 2020. godine, prvo na posudbu, a nakon godinu dana otkupljen je od Sportinga za dva milijuna eura. Za Modre je ovih šest godina odigrao 243 utakmice, gdje se preobrazio u jednog od nositelja i kvalitete i rezultata. Uz, pritom, bitnu stvar: stigao je kao “osmica”, a postao je “šestica”. “Šestica” za koju Dinamo ne uspijeva naći alternativu…
– Ja jesam “osmica”, ali nemam problema preobraziti se… – rekao nam je jednom.
I to je napravio. Kažu da je u toj preobrazbi ključnu ulogu odigrao Zoran Mamić, koliko god to nekima teško sjelo. Njegova je vizija bila Mišić na “šestici”. Kako god, Josip Mišić danas sa 31 godinom i dalje djeluje instrumentalnim dijelom maksimirskog orkestra. Kao što smo napisali, nije tajna da je i zbog toga u opsežnoj rekonstrukciji uprave upravo njega Zvonimir Boban detektirao kao ključnog čovjeka promjena. Odnosno, kao nužni, ultimativni most stabilnosti. A da za njega ne postoji alternativa, ne pokazuje samo činjenica da su Dinamovi porazi ove sezone podloženi njegovim izostankom, već i činjenica da za njega zamjene nema. Soldo je pokazao karakter, trudi se, želi, ne odustaje od toga da se nametne, ali profilno je bliži Šunjiću ili Vukojeviću. Dinamova “šestica”, a to je poglavlje u knjizi zasebnog karaktera, vodi se pod slovom “M”. Tu Dinamo nema rješenja. Najbliži tome je, recimo, Milan Badelj, ali on je završio karijeru. U momčadi, možda, Ismaël Bennacer, ali i on više naginje drugoj poziciji, gdje se bježi od taktičke odgovornosti. Josip Mišić ju je prihvatio. I ako sumiramo, kažu nam naši izvori, dva su igrača koji su se profilno mogla staviti u Mišićev koncept: prvi je Soualiho Meïté, kojega se “škicalo”, ali je ipak iz Benfice 2025. otišao u PAOK za milijun eura, drugi je, pak, Jakub Piotrowski, kojeg je Udinese od Ludogoreca kupio za tri milijuna eura. Oba su bila u plavoj bilježnici, ali nije se, eto, ostvarilo…
Tiago Dantas, pak, druga je priča. Dinamo je želio prošle godine igrača Osijeka, ali nije se dogovorilo. Zašto, teško je reći, no te pregovore vodio je, prema našim izvorima, Darko Podnar, koji nije uspostavio dogovor s Osijekom. Možda je onaj izvjesni Titraoui bio taj, Alžirac kojeg se stopiralo kada ga je nanišanio Dario Šimić, ali ni on niti Bakrar tada nisu prošli. Potonji sada u Dinamu pokazuje da je njegovo dovođenje imalo smisla, drugi ozbiljnu karijeru kao “šestica” ostvaruje u Belgiji…
Kako god, prema svemu, ipak, Tiago Dantas nije “taj”. On jest (po)najbolji veznjak HNL-a, spoj s Rijekom pokazao se sjajnim, ali ni u perspektivi on ne može biti “novi Mišić”. Profilno, šapa i visinom. Što ostaje? U juniorima se krije Krešimir Radoš, on je klinac na kojeg se itekako računa, no i on nema “mišićevske” momente. Talent par excellence bez daljnjega, ali drugačijih je osnovnih modela. U prijevodu, najlogičnijim se “mišićevim” profilom čini – Miha Zajc. Na tržištu, pogotovo u kontekstu HNL-a, takvog igrača nema, na europskom su tržištu skupi, iz unutarnjih rezervi teško je naći igrača koji ga može kopirati, a kako sustav doista ovisi o takvom profilu, igri, karakteru i svemu… Jasno je da se zamjena ne može pronaći, a izmisliti još teže. U proboju prema naslovu koji je nadomak ruku, Dinamo ima jasan smisao, ideju i viziju. Ono što mora naći je – Mišićeva zamjena. Profilna ili igrački sistemska. Ovisnost o Mišiću duboka je arhiva, iz koje se ne nalazi izlaz…
U Maksimiru se godinama traži mnogo toga, ali jedno pitanje ostaje otvoreno: tko će jednog dana biti novi Josip Mišić?
