Uh, ovo je turnir u Vukovaru. Selekcija Hrvata iz Njemačke, a ovo smo Franjo Ivanović i ja na slici. Dobra ekipa je to bila, imao sam 13 godina ovdje i sjećam se da smo tada u skupini igrali protiv Baturine i Splita. I pobijedili ih, normalno – smije se Dinamova “desetka” za stolom u podnožju južne maksimirske tribine dok promatra malog sebe na fotografijama koje smo izvukli iz arhive i, usput, u zafrkanciji ležerno podbada svog prijatelja i prethodnika s okruglim brojem u modrom dresu. Bili su to, zapravo, uvodni nogometni koraci Gabriela Vidovića na hrvatskom tlu u prvim tinejdžerskim danima, na Memorijalu vukovarskih branitelja, a njegova zadnja partija na Poljudu bila je, pak, povod ovoga razgovora za Sportske novosti.
Osim što se u drugom dijelu sezone u potpunosti probudio i statistiku začinio s ukupno dva pogotka, dvije asistencije i izborenim kaznenim udarcem u Genku, Vidović je u Varaždinu potpisao i – potez sezone. Atraktivan dribling na samom rubu terena u kaznenom prostoru u, naoko, bezizlaznoj situaciji – pothvat koji se eventualno viđa na hrvatskim malonogometnim parketima -ekspresno se raširio društvenim mrežama. A što ga je inspiriralo na takav manevar?
– Iskreno, nemam pojma, ha, ha. Ne znam kako mi je to tada došlo u glavu. Volim taj dribling upotrijebiti na treninzima, ali to je više kao dodavanje. Dignem loptu i odigram. Dobra je to ideja za izvući se iz gužve, ali ne sjećam se da sam ga ikada ranije upotrijebio na utakmici – govori u otvaranju razgovora, dok rukama objašnjava ovaj “haklerski” čin.
Odmah su se počele nizati paralele s Ricardinhom, legendarnim portugalskim igračem futsala, kojemu je takav potez bio “specijalitet kuće”.
– Znam, znam, ali ne igra više za reprezentaciju. Prije sam ga gledao i pratio. Kada sam bio manji, obožavao sam Messija i Neymara, ali Messi je za mene najbolji svih vremena.
A vaše ime? Nerijetko se i u medijima potkrade pogreška, pa u imenu dobijete i slovo “j”, ali ispravno je – Gabriel. Batistuta možda kao inspiracija?
– Nije, nema posebnog razloga, ali često vidim da pišu ljudi sa slovom “j”. Valjda iz navike…
Odgovor će vjerojatno znati Zoran, vaš otac, o kojemu smo čuli – još kada ste dolazili prvi put u Maksimir prije tri godine – da je veliki Dinamov navijač. Kako je on reagirao na povratak?
– Naravno, bio je sretan jer voli Dinamo. Njemu moram biti zahvalan za sve u nogometu. Trenirao me od malih nogu, zajedno smo išli na mali teren u mjestu u kojemu smo živjeli. Dolazio je ranije s posla da bismo tada mogli zajedno trenirati, a i danas mi je još uvijek kao trener. I dalje mi dijeli savjete, uvijek kritično, ha, ha, ali tako i treba biti. Sretan je kada mi ide.
U prvom mandatu ste zbog njegove godine rođenja nosili broj 72 na dresu, a sada ste preuzeli broj 10. Pretpostavljamo koji je teži…
– Uh, broj 10. Kada vidimo koji su to igrači sve nosili, to je velika čast, ali i velika odgovornost. Očekivanja su odmah veća, ljudi gledaju drugačije na vas, uvijek ste pod pritiskom. Prije su to nosili velikani poput Modrića i Bobana, prije mene ga je nosio Bati (Baturina, nap. a.), pa je to privilegija i čast, nešto posebno.
Je li vam klub ponudio “desetku” ili ste sami inzistirali?
– Bila je to Dinamova ideja i, naravno, prihvatio sam.
U dva smo navrata već spomenuli Baturinu, pa otkrijte nam ukratko tajnu vašeg odnosa. Jeste li u kontaktu?
– Gotovo na dnevnoj razini. Hvala Bogu, njemu ide u zadnje vrijeme “top”. Sjajan igrač, sjajna osoba. On nema granica.
U više smo navrata na društvenim mrežama primijetili da vam on na objavama ostavlja komentar “Bermuda”, a isto je napisao i poslije zadnjeg derbija. Smijete li otkriti o čemu je riječ?
– Ne znam hoće li se naljutiti, ali to je naša interna fora, kao Bermudski trokut, jer smo se dobro razumjeli i osjećali na terenu, pa smo govorili da radimo “Bermudu” s loptom. Tako je ostalo.
Kakav je osjećaj zabiti na Poljudu u Dinamovu dresu? Je li to, ujedno, i najdraži pogodak za Dinamo?
– Ne samo u Dinamu, najdraži općenito u karijeri. Zabiti na Poljudu za plus deset, razveseliti navijače i slaviti s njima, vidjeti kako su onda ljudi u klubu i izvan njega sretni… Neprocjenjivo. To su emocije. Možda najljepši osjećaj.
U Varaždinu vam je, pak, Miha Zajc “ukrao” pogodak. Lopta se nakon vašega udarca od njega odbila u gol. Je li barem počastio?
– Ha, ha, zezali smo se oko toga. Nije još platio ništa, ali trebao bi, slažem se. Taj gol je bio važan, nije važno kome se piše. Nakon toga je sve bilo lakše.
Nakon toga ste odradili i taj, sada već, famozni dribling, a na Poljudu ste režirali i “tunele” nakon pogotka. Kao da vam je trebala ta injekcija samopouzdanja da se maksimalno oslobodite, zar ne?
– Može biti, ali vjerujem da bih to napravio i da nisam zabio te pogotke. Golovi i dobre akcije uvijek pomognu igraču, sigurno mi je bilo lakše.
U sezonu ste zakoračili kao starter, nakon toga ste bili uglavnom na klupi, pa ste pomalo i ulazili, a sada ste ponovno često na terenu. Kako ste se osjećali u međurazdoblju i raskoraku između klupe i terena?
– Nije lako, naravno, ali radio sam i uvijek u glavi imam da će sve doći na svoje. Život je uvijek gore-dolje, gore-dolje. Sve je to u redu.
A kako su izgledali ljetni pregovori s Dinamom? Jeste li odmah htjeli doći nazad?
– Da. Bilo je dosta drugih opcija, a iako sam bio na operaciji u prošloj sezoni, i dalje je bilo puno opcija. Bio sam na odmoru, tada me zvao Zvonimir Boban, a bilo mi je već “wow” kada sam čuo njegov glas. I moj tata je isto reagirao. Tada sam odmah rekao da želim doći, da se probaju dogovoriti s Bayernom, i tako se to dogodilo. Prvi put mi je bilo lijepo, htio sam se vratiti.
I tada se šuškalo da ćete možda produžiti posudbu, ali vratili ste se u Bayern. Vi ste i tada htjeli ostati?
– Da, tako je. Tada to nije bilo moguće, ne znam iz kojih razloga, ali sudbina se umiješala i tako je, očito, moralo biti.
Prošle ste sezone skupili samo šest nastupa – dva za Mainz, četiri za Bayern – i odigrali svega 70 minuta. Koliko takva jedna rupa na početku karijere uspori mladog igrača?
– Znači to, naravno. Bio sam izvan terena tri mjeseca zbog operacije, nakon toga sam se morao oporaviti, vratiti na teren, pa i vratiti u Bayern, gdje je konkurencija strašna. U životu na sve treba gledati pozitivno, imao sam dobar kontinuitet treninga i ušao sam par puta u igru krajem sezone, tako da se dobro završilo.
Ako se ne varamo, u pitanju je bila ozljeda gležnja, zar ne?
– Je, pukla mi je sindezmoza. To sam malo vukao sa sobom dok se nije saznalo. Uslijedila je operacija, pauza…
Je li šok stići s Allianz Arene na Maksimir? Možda ste čuli kultnu izjavu pokojnog Georga Kocha, koji je volio Maksimir zbog “mirisa nogometa, mirisa urina, dima i znoja”.
– Nije mi šok, ha, ha, lijep je Maksimir. Pogotovo kada je sunčano. Stadion ima dušu, definitivno.
U više se navrata kroz medijske retke provlačila vaša prirodna pozicija, pa otkrijte nam: što je Gabriel Vidović – krilo, “osmica”, “desetka”?
– Ha, možda mi je ljepše igrati “desetku”, ali i na krilu imam dosta slobode. Mogu ulaziti u sredinu, pogotovo kada imamo dosta posjeda.
Ako škicnemo listu trenera s kojima ste već surađivali, ta postava imena djeluje zastrašujuće. Od Klosea, preko Cocua, Demichelisa i Nagelsmanna, sve do Kompanyja. Koga uopće izdvojiti?
– Najveći dojam na mene ostavio je Martín Demichelis. I iz nogometnog aspekta i iz ljudskog. Nema riječi kojom bih ga opisao. Bio mi je daleko najdraži trener, kod njega sam najviše uživao. Trenirao me u momčadi do 19 godina u Bayernu, pa me digao u Bayernovu drugu momčad. I ostali treneri su bili “top”. Kod Nagelsmanna sam debitirao, Kompany sada radi vrhunski posao i ima u sebi to da može povući ekipu, da svi imaju isti osjećaj i da su svi na višoj razini. Evo, vode 5:0 protiv Atalante, on želi i šesti gol.
Može li onda “vaš” Bayern otići do kraja u Ligi prvaka?
– Pratim ih, naravno, mogu do kraja. Spremni su za to, tako izgledaju.
A tko vas je najviše impresionirao od suigrača u Bavarskoj?
– Svi. Zaista. Od svakoga se svakoga dana moglo nešto naučiti. Puno sam naučio i od Stanišića, mog “Stanketa”, neke fore. S njim sam i dalje u kontaktu.
Kako je bilo dijeliti teren i svlačionicu s Lewandowskim i Kaneom?
– Strašni su. Oni su najviša razina. Kane je maksimalno profesionalan. Ima sve. Od obrambene igre do šuta. Sada je vjerojatno i najbolji napadač na svijetu.
Vraćamo loptu u maksimirsko dvorište: je li ovaj Dinamo kliknuo do kraja ili imate još prostora za napredak?
– Na dobrom smo putu, uvijek ima prostora za to. Izvlačimo pouke iz malih grešaka i idemo korak po korak. U Genku smo igrali dobro u uzvratu, možda smo tada mogli i proći dalje.
Hoće li Luka Stojković biti novi partner za “Bermudu” ili? Dobro se kužite.
– Ha, ha. Dobro surađujemo. I s Beljom dobro surađujem, smatram da to sve dobro izgleda.
U osobnoj trofejnoj riznici imate tri medalje Bundeslige i jednu od hrvatske lige. Pripremate li mjesto za još jednu?
– Ima mjesta koliko god treba. Iako, nemam jednu medalju iz Bundeslige jer sam krenuo u sezonu s Bayernom, ali onda sam bio na posudbi u Nizozemskoj, pa sam propustio slavlje i nisam dobio medalju.
Zaključno, jesu li ove vaše, zadnje partije pravi znak buđenja i najava još boljih dana?
– Još sam mlad i tek me čekaju najbolje utakmice i najviša razina. Želim napredovati iz dana u dan, radim na tome i želim biti jednoga dana najbolja verzija koja mogu biti – zaključio je Gabriel Vidović.
