Poput većine klinaca iz šezdesetih, i Mirko Ostrogonac nogometom se zarazio slušajući radijske prijenose. Dok cupkamo na zimskom minusu pred TSC Arenom, vremešni dinamovac iz Subotice, obožavatelj Slavena Zambate, uz osmijeh, prisjeća se prvih nogometnih suza. “Zašto tvoj Mirko plače u dvorištu, pita susjeda moju majku. Izgubio je Dinamo, odgovori majka. Zbunjena žena gleda prema kotačima mojeg bicikla: kako ga je izgubio kad ga nije ni pronašao?”
Premda se Ostrogonac u životu nahodao po svijetu prateći voljeni klub – čak i u politički zaguljenim devedesetima, bački su Hrvati znali napuniti autobus pa skoknuti u Zagreb na, recimo, Dinamovu utakmicu s Ajaxom – njegova se kilometraža ne da usporediti s maratonima koje je istrčavao izvjesni “blubač” u svojim pedesetima, poznato lice iz navijačkog miljea na koje natrčavamo dva sata ranije u subotičkom hotelu. Za ovu se priliku utegnuo u elegantnu košulju, malo promijenio imidž i – osamio. “Kako sam došao? Uzeo sam ‘bla bla car‘ prije granice, zajedno s tri cure, i evo me s ekipom”, otkrio je.
Prvi put u Srbiji nakon 28 godina, na jednom od onih elegantnih, modernih stadiona, kojima Viktor Orban časti mađarsku dijasporu i poslovne partnere, pa povrh svega protiv Maccabija, Dinamov neobičan paket-aranžman u Bačkoj Topoli u normalnim bi okolnostima izazvao bi navijački stampedo. Pored 2-3 tisuće Boysa, na dolazak bi se možda ohrabrili i oni “kriptonavijači”, kako ih naziva Ostrogonac, lokalni dinamovci koji svih ovih godina radije čuče u ormaru, kako ne bi iritirali glasnu većinu u susjedstvu. Okolnosti, međutim, nisu normalne, jer u politički turbulentnom vremenu Maccabijeva domaćinstva na praznom stadionu osigurava kordon srpskih policajaca u oklopima, i barem dvadesetak mossadovaca, strateški raspoređenih u različite uloge, od vođe ultrasa, do pomoćnice PR-a.
Desant Dinamovih navijača nije odgovarao ni njima, niti Vučićevoj vlasti, koja živi u izvanrednom režimu, ali niti Zvonimiru Bobanu, koji je poslušao dobronamjernu preporuku s vrha i zaobišao gostovanje. U času kada je zakotrljao rezultatsku renesansu i “plavi” odjednom izgledaju kao top momčad, nekakav huliganski ispad posljednja je stvarčica na popisu želja. Čeferin dobro pamti Atenu, a nije zaboravio niti naprasni raskid suradnje s Bobanom. Ako je Maccabijevo “novo normalno” zadržalo navijače daleko od Bačke Topole, dolje na terenu dinamovci se nisu suzdržavali nagaziti po gasu. Odigrali su još jednu pametnu i dobro pripremljenu utakmicu, već četvrtu u nizu otkako su u dvije utakmice s Varaždinom i Goricom ispustili čak pet bodova. Slična posrtanja u SHNL-u prošle su sezone za sobom povlačila regrutiranje novih trenerskih kandidata, jer nakon razlaza s Jakirovićem, klub više nije imao strpljenja niti za jednog njegova nasljednika. Mario Kovačević u tom je smislu privilegiran: nakon što je preuzeo sve ključne poluge vlasti, Boban je i trenerov gromobran. Smjenom trenera svoj bi pogon svakako bacio u ralje nervoze, a upitno je kakvog bi zamjenskog stručnjaka pronašao na tržištu.
Ako je Bobanu glasno rekao “hvala” na obnovljenom kreditu, Kovačević se tiho u sebi morao zahvaliti i Šafariću te Careviću. Vodeći neusporedivo slabije momčadi, oni su, naime, na vrijeme spustili dinamovce na zemlju, pokazavši im da vožnjom u trećoj brzini ne mogu osvojiti SHNL, a kamoli nekoga impresionirati u Europi.
Poruka je shvaćena na vrijeme. Dinamo je u međuvremenu upisao četiri uvjerljive pobjede, od Hajduka (2-0) do Slavena (4-1) u domaćoj konkurenciji, preko Fenera i Maccabija (dvaput po 3-1) u EL. U 11 utakmica na startu, Kovačević se hvali impresivnom statistikom (devet pobjeda, remi i poraz) i drži dvije liderske pozicije (nacionalno prvenstvo i EL).
Još je dojmljivija igra u kojoj neki dežurni strijelci s početka sezone dobivaju sve brojnije društvo. Na Poljudu je “plave” iz letargije probudio Hoxha, izvučen i očetkan s klupe, jer Vidović nije isporučivao očekivani učinak. Hoxha je u sljedeća tri meča bio među najboljima, vrlo zapažen i u četvrtak, kako angažmanom u kolektivnoj igri, tako i nekim individualnim minijaturama. Hoxhina eksplozija razdrmala je i neke igrače na čijim su leđima sve jače svijetlili upitnici. Mateo Lisica prvi je izašao iz anonimnosti, golčina “farmaceutima”, a onda i bomba u rašlje Maccabija. Hitrina i stvaranje viška kroz dribling očito nisu jedine kvalitete mladog krilnog napadača. U Bačkoj Topoli popisu se napokon pridružio i Dejan Ljubičić, koji je i dosad igrao vrlo dobar nogomet, ali se barut u njegovim nogama navlažio – dva gola protiv Maccabija vraćaju ga u fokus, kao što nova žestoka partija Valinčića pomiče bliže rosteru Zlatka Dalića. Dok juri za rezultatima, Kovačević sve jasnije brusi i neke buduće reprezentativce…
