Nogometni treneri odavno su postali potrošna roba. No, u NK Osijek ta je fraza unazad tri godine poprimila još dublju dimenziju, jer tko god dođe na klupu slavonskog prvoligaša može u startu računati da je već potrošena roba. Samo je pitanje koliki će mu biti rok upotrebe. Tako je u srijedu, nakon sedam mjeseci, istekao i rok upotrebe Simona Rožmana.
Koji je od odlaska Nenada Bjelice krajem kolovoza 2022. godine postao sedmi smijenjeni trener Osijeka u tri godine, što znači još jedan novi početak, novog beskrajnog dana na Pampasu koji čini se nikada neće završiti. Dodamo li trenerskim smjenama i tri promjene na funkciji sportskog direktora lako je izračunati da je aktualnoj upravi ovo jubilarni deseti pokušaj u tri godine da od Osijeka učine, ne aspiranta na naslov i trofeje što bi bilo logično očekivati s obzirom na siguran i stabilan financijski kapital punjen forintama iz Mađarske i najbolje infrastrukturne uvjete u nogometnoj Hrvatskoj, već klub koji neće drhtati u strahu od ostanka u ligi, a čemu, potpuno paradoksalno s obzirom na ranije navedeno, svjedočimo već drugu sezonu za redom. Teško ćete u cijeloj Europi naći ovako financijski stabilan klub s takvim sportskim neuspjesima i promašajima.
Bilo kako bilo, u Osijeku su odlučili dovesti novog čovjeka. Riječ je o Željku Sopiću kojemu smo možemo poželjeti da ne doživi sudbinu svojih prethodnika, iako dosadašnja fabula ne miriši na dobro, čak i kada je riječ o karakternom i beskompromisnom tipu poput njega. No, najmanje što mu se može poželjeti, jest više sreće i uspjeha nego što su imale kolege mu prije njega.
Danas je svima jasno da je Rožman morao otići. Prvo nije imao sreće u početnim utakmicama sezone, a onda se i sam počeo gubiti u potrazi za preokretom negativnog trenda, pa je ovakav epilog bio očekivan. Na kraju mu je presudio slab rezultat, kao i svim njegovim prethodnicima nakon Bjelice, izuzev Zorana Zekića, koji je smijenjen nakon serije pozitivnih rezultata i nakon što je spasio cijelu sezonu. No, njegov je problem bio što nije vjerovao Joseu Botu. Pokazalo se s razlogom.
Uglavnom, Rožman odlazi iako je najmanje kriv i odgovoran za trenutačni položaj Osijeka na ljestvici. Navijači već dulje vrijeme prstom upiru u upravu i imaju puno razloga za to. Nije sporno da čelnici Osijeka predugo lutaju u upravljanju sportskom politikom koja je klub dovela tu gdje je danas. Njihova odgovornost nije sporna, ali je očito da je glavni sponzor Lörinc Meszaros ne vidi jednakim očima kakvima je vide navijači. No, isto tako treba reći kako za aktualni trenutak možda i najveća odgovornost leži na igračima.
“Hvala na svemu, mister. Ali ova poruka je i za igrače, jer kad ti trener dobije otkaz, to znači da nisi radio dobro svoj posao na terenu. Meni se to dogodilo samo jednom u karijeri i osjećao sam se kao smeće,” poručio je Patrice Evra u video zapisu emitiranom na društvenim mrežama komentirajući otkaz kojeg je Igor Tudor dobio na klupi Juventusa. Rečenica je to koja bi se vrlo lako mogla primijeniti i na ovo što se događa u Osijeku.
Kada se pogleda roster Osijeka vjerojatno će svaki pratitelj SHNL-a zaključiti kako je to kadar za prve 3-4 momčadi lige. Objektivno za borbu za treće, četvrto mjesto. No, problem je u tome što ti momci već drugu sezonu za redom ne pokazuju da imaju kvalitetu, ali ni karakter za nešto više od onoga gdje se sada nalaze, o čemu je sve neki dan nakon debakla na Rujevici rekao Marko Malenica. Uzgred, jedan od rijetkih na koje se to ne odnosi. No, danas u nogometu račun podnose i plaćaju treneri, ponekad i sportski direktori. Igrači su zaštićena roba, koja ima sva prava, ali kad je riječ o obvezama, onda ih shvaćaju prilično rastezljivo i sebi prilagodljivo. Slično kao i školska djeca i njihovi roditelji. No, zadržimo se na nogometašima, konkretno Osijeka. Dakle, riječ je o skupini koja u odnosu na ono što dobiva, na razini SHNL-a, uvjerljivo najmanje vraća. Mislimo naravno na to koliko su plaćeni u odnosu na ono što pružaju. Ok, često se među navijačima Osijeka može čuti teza da su igrači ogledalo kluba, odnosno da ni oni ne mogu biti bolji od uprave itd.
Nekome ta teza može imati smisla, no je li to baš tako. Nogometaši bi, naime, valjda trebali biti prvi kojima je stalo do toga da se na terenu predstave u punoj kvaliteti i snazi. Bez obzira na to tko s njima upravlja. U osječkom, pak, slučaju, za razliku od navijača Osijeka koji vodstvo kluba vide kao najveći problem, igrači Osijeka upravi bi trebali biti prije svega zahvalni. Štoviše, trebali bi njihove fotografije, prvenstveno Meszarosa i Ferenca Sakalja držati na centralnom mjestu u svojim skupim stanovima, kućama i luksuznim automobilima, jer su im to omogućili baš ti ljudi. Većina igrača Osijeka ima primanja kakva nisu nikada imali, niti će ih vjerojatno ikada više imati.
U takvim odnosima bilo bi logično očekivati da barem nešto vrate i da svoj posao, a nogomet je prvenstveno njihov posao, shvaćaju odgovorno, profesionalno i ambiciozno te da mu tako i pristupaju. Neka to bude i prvenstveno zbog njih samih, pa tek onda zbog kluba i navijača, ali neka bude tako, jer tako bi naprosto moralo biti. No, igrači Osijeka do sada nisu pokazali da su takva roba, već upravo sve suprotno. I nitko im ne može ništa. Klub ih ne smije kazniti za loše rezultate, oni ni za što ne odgovaraju, a svi oko njih plaćaju ceh.
Vlasnici financijski, treneri profesionalni, a svi zajedno, među njima i navijači, zdravstveni. Igračima, pak, bez obzira na to jesu li prethodni mjesec osvojili 12 bodova ili nisu osvojili nijedan, plaće i ugovorne rate redovno sjedaju na račun. Naravno, ima i u ovom kadru onih kojima je stalo, koji svom poslu pristupaju odgovorno, profesionalno i ambiciozno, koji također zbog ove situacije stresno žive. No, koliko vidimo oni su u manjini. U svakom slučaju, pred Sopićem je veliki izazov i jako komplicirana situacija u kojoj će, osim potrage za pobjedama i boljim rezultatima, u suradnji sa sportskim direktorom Alenom Petrovićem morati napraviti i ozbiljnu selekciju kadra.
