Kao jedan od kamena temeljaca prosperitetnosti Prve HNL, prije par godina podvučena je debela crvena crta ispod drugoligaškog natjecanja. Druga, odnosno sada Prva NL, trebala je, naime, barem načelno akumulirati (i) nestanak B-momčadi, stvarati zdrave sredine, (mlade) igrače, stabilnost, a onda putem toga i posljedično jaku i stabilnu bazu iz koje će nicati adekvatni prvoligaški kandidati.
Realnost je, međutim, drugačija: u zadnjih 10 sezona samo su dva drugoligaška prvaka postala stabilni prvoligaši (Gorica i Varaždin), Rudeš je plesao dva ljeta, ali po rubu, dok su svi drugi tu da bi ispali, dok su se neki i spašavali zbog regularnosti natjecanja (Hrvatski dragovoljac). Šibenik, Cibalia, Inter prije svih, a tu je i notorni primjer Zrinskog, koji je odustao, a sada je negdje na dnu, boreći se da ne sklizne u povijest. Ključna stvar u cijeloj priči jest da se od doba korone odustalo od doigravanja za elitu, a onda se negdje proturila ideja, uvrštena u pravilnik, gdje se pod okriljem noći drugoligašima dopustio veći broj stranaca. Kontradiktornosti, hrvatski ti je nogomet ime…
U svakom slučaju, od sljedeće sezone Prva NL trebala bi brojati ne 12, već 16 članova, a ideja o kojoj smo prije nekoliko tjedana razgovarali s ljudima upućenim u HR-nogomet ispada apsolutna utopija.
– Ako mene pitaš, mislim da bi hrvatski klupski nogomet trebao slijediti primjer Belgije: Prva liga s 12 klubova, i onda završnica s tzv. “play-in” i “play-out” varijantom, s više derbija i međusobnom borbom za Europu, kao i ostanak u ligi – pričao je tada Dario Šimić.
Belgija pritom, zbog odlaska DAZN-a, upravo odustaje od te ideje, jer treba prodati TV-prava (broj utakmica za emitiranje je ključni argument), iako je i kolega Krušelj u iscrpnom tekstu o belgijskom nogometu i informacijama s ljudima upućenim u tamošnju scenu došao do zaključka da je baš model donio iznimne blagodati, koje se danas mogu ogledati u iskoracima belgijskih klubova. Hrvatska, međutim, dojam je, treba itekako sjesti u bunker i “baltazarski” donijeti strategiju da to uopće bude moguće. Posljednjih deset sezona, uz nova pravila i ad hoc odluke tome daju za pravo…
Ovaj uvod smatramo bitnim za temu: je li Vukovar doista meta za ispadanje iz lige…?
Naime, velik broj klubova koji su ušli u hrvatsku klupsku elitu (kako to gordo zvuči) došli su zapravo da budu ukras omanjeg protočnog bojlera. Temeljem svega navedenog, Liga 10 jedino je i realna, ali baš zbog uvjeta i propisa koji su između ostaloga stvorili mogućnost da se ambicije ostvaruju kupovinom, a ne stvaranjem. Vukovar je, konačno, u SHNL ušao s rezultatima temeljenim na strancima, šopingom, a ne proizvodnjom, dok je činjenica “grada heroja” stvorila ne ključan, ali važan emotivni okvir. O “županijskim granicama” mjesta odigravanja, a i pitanju licenci na osnovi infrastrukture da ne pričamo…
Kako god, Vukovar 1991, ulaskom u društvo “velikih momaka”, automatski je označen kao najveći kandidat za ispadanje, kako kroz nogometne forume, tako i preko “bookmakera”, koji stvari postavljaju na racionalan način. Glavni protukandidati tamo početkom sezone Vukovarcima su označeni Gorica, Slaven Belupo i Lokomotiva. Nekih devet mjeseci nakon, posve neočekivano, u ovom se društvu našao Osijek, koji je s dvije vezane pobjede dolaskom Radotića na klupu ipak preokrenuo situaciju, te je s tri boda prednosti nad Vukovarom odmaglio na “osjetnu” prednost: Vukovar 1,25, Osijek 3,50, a onda Gorica 30. Istra 1961 i Lokomotiva danas izazivaju samo opće hazardere (300), a Slaven Belupo (1.000) i Varaždin (1.500) – luđake.
Pitanja, međutim, ne postavlja samo dugoročna strateška logika, već i ono o čemu pišemo dulje vrijeme. Riječ je, jasno, o sucima, koji sukladno povijesnoj percepciji svojim odlukama bude “duha u boci”. Nije, naime, teško naći one koji već dulje vrijeme ističu kako “nema šanse da se dopusti da Osijek ispadne”. Je li tome baš tako? Trener Vukovara Silvijo Čabraja, koji je dolaskom na klupu kluba “grada heroja”, naime, napravio velik pomak, provjetrio svlačionicu, igra se smislen, vrlo dobar nogomet, a nakon poraza od Rijeke (0:1), poslije diskutabilnog penala, zagrebački trener kao rijetko kada je otvorio dušu:
– Izgleda da sam se ja zamjerio tom VAR-u, toj kameri. U prošloj utakmici nam ne dosude jer, kao, nije bilo ništa, pa nije penal za nas, a Puljić tri dana nije trenirao zbog tog starta. Nisam se samo ja zamjerio, nego i Vukovar. Nisam reagirao kao ostali, nisam utrčao na teren i nisam skakao, ali na kraju me to počinje iritirati. Pa čisti korner za nas, daju suparniku loptu, a imali smo par minuta da se vratimo. Teško je. Kad se to stalno događa, zapitaš se zašto to radimo, zašto se uopće time bavimo. Ništa, ima još dosta utakmica do kraja, iako bi svi valjda htjeli da što prije ispadnemo – kazao je Čabraja.
“Duh iz boce” sada nije samo probuđen, već suklja. No, ove sezone primjedbe na suđenje imao je i Mario Carević (Gorica), početkom sezone i Mario Gregurina (Slaven Belupo), treneri Osijeka (Simon Rožman i Željko Sopić), a sjetimo se da je Nikica Jelavić (ne trener!), u rujnu poslao poruku kako će “napraviti sve da suci koji nepošteno sude budu kažnjeni…”, zbog čega je pozvan na ispitivanje na DORH. Ovakve izjave, ujedno, nisu ništa novo, one su postale standardni obrazac, gdje stoje argumenti, ali i alibiji. Ne prejudiciramo, pritom, Čabrajinu poziciju, ničiju, štoviše…
Rekao bi jedan pjesnik da se oni koji gube ljute. No, problem hrvatskog nogometa nikada nije bio samo u ljutnji, nego u činjenici da sustav prečesto ostavlja prostor sumnji. Jer dok god druga liga ne proizvodi stabilne prvoligaše, dok se pravila mijenjaju iz sezone u sezonu, a percepcija o sucima živi jače od samih utakmica – može li se to promijeniti u zadnjih 11 kola jedna je od temeljnih stvari – svaka borba za ostanak bit će više od samog sporta. Bit će priča o povjerenju.
A to je, dugoročno, problem mnogo veći od pitanja hoće li iz lige ispasti Vukovar ili netko drugi.
