Više bivših nogometaša odlučilo je finiširati trenersko obrazovanje u Bosni i Hercegovini, gdje god i u drugim državama. Svi su stava kako je HNS-ova Akademija odveć kompliciranih kriterija, te da je lutrija upasti u “generacije”. Uz to idu i glasine kako postoje različiti tretmani polaznika ovisno o “zvučnosti” imena. U domaćem okruženju nikad nije bilo toliko diplomiranih trenera, doktora nogometa, a s druge strane proizvodnja nogometaša je sve oskudnije kvalitete. Što se dešava?
Debakl HR klubova u Europi, s izuzetkom koji potvrđuje gotovo pa pravilo, Dinamo, ukazuje da je HNL tehnologija debelo zastarjela. To je u kontrastu s promocijom proizvodnje trenera u Akademiji po najnovijim metodologijama. Kao i s ironičnom kovanicom “laptop stručnjaka”, koja bi valjda trebala asocirati na moderne trendove u domaćoj struci.
Vrlo jasan zastoj u proizvodnji igrača ne ovisi samo o trenerima. To je proces koji diktiraju klubovi stvaranjem uvjeta i provedbom razvojne politike. Zato se treneri najčešće “vade” na probleme upravljanja u klubovima, odnosno manjak novca i uvjeta za rad. Pritom brojni treneri, sa sve manje utjecaja na odnose u nogometu, ništa ne čine da bi se taj trend po klubovima, u HNS-u, mijenjao. Čak ni na simboličkoj razini. Oni nemaju svoju Udrugu, ovisnici su o volji većih ili manjih moćnika koji diktiraju odnose u nogometu i najveći im je krimen što se povinuju tome i priličan broj njih usko gleda samo gdje će smjestiti i nešto raditi.
Dinamo živi europski život, nekad uspješnije, nekad manje, ali je kontinuiran i u svakoj dimenziji stvara dodatni odmak od HNL zbilje
No, u tom procesu dijelom ih se može razumjeti. U klubovima upravljaju razni laici koji se nameću i u stručnom usmjeravanju rada, selekcija i izbora. Jedna od novih teza u eteru, gotovo pa komičnog prizvuka jest – “nije HNS onaj koji mora pomagati klubove ili je odgovoran što se u HNL-u događa”. Da ne vjeruje čovjek.
HNS apsolutno sve određuje u domaćem nogometu jer je, između ostalog, ugasio Udrugu klubova i preuzeo sve poslove koji su, ili bi trebali biti, u njenoj ingerenciji. HNS određuje kome idu TV prava, kako se dijele prihodi, kakva će biti pravila natjecanja, tko će biti šef sudaca, koga se i kako kažnjava, kome će se sufinancirati infrastruktura, i još puno toga. Pritom je falinga da to HNS bez ikakvih skrupula čini tako da u njemu ključne utjecaje ima dio odabranih klupskih vladara. To odavno svi znaju, ali kao da se nitko ni ne uzbuđuje, kao ni u slučaju intenziviranja silazne putanje kvalitete domaćeg nogometa. O preuzimanju odgovornosti da ne govorimo…
HNL je liga koja se “kiti” velikim uspjesima Dinama u Europi. No, Dinamo je planet za sebe, od trenutka kada je prije 15-20 godina stvorio proračun, koji je praktično suma svih ostalih klubova zajedno. Dinamo je to znao dugoročno iskoristiti te se tako kroz vrijeme stvorila dominacija koja više nije hrvatske realnosti. Dinamo živi europski život, nekad uspješnije, nekad manje, ali je kontinuiran i u svakoj dimenziji stvara dodatni odmak od HNL zbilje. Podaci, osim titula, sve govore. Prvih 10 najunosnijih transfera u povijesti HNL-a su redom iz Dinama! Među 25 ih je čak 19, uz 4 Hajdukova te po 1 Rijeke i Osijeka. Pritom su dimenzije modrih prodaja druga razina za sve ostale. Zato Dinamo nema konkurencije, i nije kriterij HNL-a. Europski pad ostalih klubova, s nekoć nižerazrednim konkurencijama, to je realni pokazatelj gdje nam ide liga…
Lako je danas slaviti Kulenovića jer je dao “neke” golove i domaći je dečko, ali bio je on to i prije pet godina kada je kupljen od Legije
Zgodno je ovih dana pratiti recenzije Dinamovih utakmica, i to iz redova i onih koji su donedavno imali sasvim druge doživljaje o maksimirskim akterima. Kada bi postojala aplikacija koja će alarmirati na pametnom telefonu kada algoritam prepozna “promjenu mišljenja” onda bi brojnim trenerima i medijskim akterima zaglušujuće zvonilo.
Dovoljno se sjetiti proljetnih stavova o treneru Jakiroviću pa da se čovjek pita govori li se to o istom čovjeku koji je stalno smjenjivan prije par mjeseci. Prepoznati igrače nije lako ni trenerima, ali bilo bi logičnije da prije vide od laika.
No, eto, lako je danas slaviti Kulenovića jer je dao “neke” golove i domaći je dečko, ali bio je on to i prije pet godina kada je kupljen od Legije. Tada se grozilo zbog 1,6 milijuna transfera i kritiziralo njegove prezentacije na posudbama u Rijeci, Lokomotivi, odakle se, gotovo pa slučajno, vratio u Dinamo. Lakše je slaviti i Nevistića, kojeg se na početku post Livaković ere ironično tretiralo zbog 3 milijuna eura koliko je svojevremeno plaćen. I on je tretiran “promašajem”, a danas je heroj.
Nameće se pitanje koliko je sličnih “prosjeka” ostalo neprepoznato za HNL
OK je pogriješiti u procjenama, ali u Hrvatskoj kao da je omiljeni sport odmah nekog otpisivati, i pritom odavati dojam 100% uvjerenosti. Nećemo o neprepoznavanju Bobana, Modrića ili nekog trećeg poznatog, jer s dječacima u odrastanju je praktično nemoguće predvidjeti (velike) karijere. No, uzmimo Ante Crnca. Koji je do prije godinu dana bio u Koprivnici. Prevladavao je odjek da je dobar za provinciju, ali ne za nešto više. Kad je prodan u Poljsku za 1,6 milijuna eura slavilo se Slaven Belupo da je napravio čudesan posao.
Godinu kasnije klub iz Poljske je “prosječnog HNL-ovca” transferiralo u Englesku za skoro 10 puta više novca. Taj igrač, taj put, dimenzija transfera puno toga u gornjem kontekstu govori o HNL-ovim zabludama, marginalnim statusima i trenerskim (ne)prepoznavanjima. Iznad svega nameće pitanje, koliko je sličnih “prosjeka” ostalo neprepoznato za HNL i posljedično za euro transfere, jer nisu imali sreću poklapanja kao Crnac…
