Kaže povijest da je na taj dan, 19. kolovoza 1961. otvorena istočna tribina Maksimira, u derbiju s Partizanom (3-3). Bio je to, kako stvari stoje važan dan, jer 48 godina kasnije Dinamo je, pod Vahom Halilhodžićem, igrao i kvalifikacije za Europu protiv Györa. Lako, doduše, za Mađare, koje se i prošlo, čime su plavi zakoračili u europske skupine, no taj Györ, zapravo, bio je prapočetak. Tada je, naime, krenuo bojkot, tada negdje su se navijači povukli u kino Mosor, tada negdje – ključno – krenula je prava bitka. Tada negdje, naime, osnovana je družina nazvana “Zajedno za Dinamo”…
Postoji negdje zapis intervjua s tim društvom, objavljena u SN, kao i komentarčić, mali i vrijedan kako su navijači nakon baklji u ruke uzeli tuljce s diplomama. I krenuli u drugačiju vrst borbe. Pravnu, ne samo emocionalnu. Postoji negdje i zapis da su se tome pridružila tri kapetana (Šimić, Bišćan, Šokota), postoji više, pak, zapisa o ismijavanju istih. I svega. I (ne)službenih komentara o tome da – nemaju šanse. Ima negdje i prispodoba da bitka traje i dalje, da se traže Statuti, koji su trebali biti javni, pa i odgovor nekog, u biti, posve Nevažnog da si sami osnuju svoj Dinamo, kao i odgovor u obliku – otpora. I neodustajanja. Onaj ZZD kasnije je preuzela udruga Dinamo to smo mi, gdje su ne samo njihovi članovi stavljani na crne liste, gdje je Istok nalikovao na Guantanamo, gdje je Dinamo imao nagradne igre da skupi navijače za utakmicu protiv – Reala.
Knjiga, koja čeka autora, nije dovoljna da opiše akcije, reakcije, noćenja ispod Zapada, borbe, šikaniranja, traženja, navijanja, i one konačne tvrdoglavosti svega što, u biti, može stati pod egidu: E hoćemo, razbojnici! Egidu koja je u Maksimiru ovog, 13. rujna 2025. godine dobila koepilog: Dinamo je naš, a ne vaš, Dinamo je svačiji, nikad – nečiji.
