“Čovjek je heroj. Samo je prošle sezone u klub uložio 10 milijuna eura vlastitog kapitala, da bi mu se grad za osvojenu dvostruku krunu revanširao nagradom od tri i pol tisuće eura”, s knedlom u grlu sugovornik iz vrha Hrvatskog nogometnog saveza gleda kako Damir Mišković veže ukrasnu mašnicu na klub upakiran za prodaju.
U zraku ostaje neizrečena strepnja. Naime, što nosi budućnost: stiže li na Rujevicu strašni crni vitez spreman za borbu s Dinamom i Hajdukom ili crna tama, Black Knight ili black night?
Najtrofejniji predsjednik u povijesti HNK Rijeke potrošio je nakon 13 godina vladavine energiju i motive, ali kao iskusan biznismen sebi nije mogao dopustiti da na održavanje šampionske momčadi potroši i vlastito bogatstvo. Tražeći elegantnu odstupnicu iz priče o galopirajućim troškovima, Mišković je proteklih godinu i nešto otvoreno oglašavao Rijeku, pregovarao s potencijalnim investitorima s različitih strana svijeta, te na koncu pronašao kupca u Billu Foleyju.
Američki milijarder svjetsku je slavu stekao kada je u Las Vegasu kao prijestolnici razvrata sazidao veliku sportsku priču. Krenuvši od nule, Foley je podignuo Vegas Golden Knights, ispunivši obećanje da će njegovi hokejaši na ledu, makar žive okruženi pijeskom, kroz tri godine izboriti playoff, a nakon šest sezona isporučiti navijačima i titulu NHL-a. Uvidjevši da su američki magnati u međuvremenu zlatnu žilu napipali u nogometnim klubovima, Foley se kasnije ukrcao u isti vlak i, nakon velikog uspjeha s Bournemouthom, upravo nastavlja širiti posao.
Andoni Iraola, španjolski menadžer Bournemoutha, prošle je sezone usidrio momčad u sredini Premier lige, ali za gazdine poslovne perspektive važnije od rezultatskog uzleta bilo je što je usput dramatično podignuo vrijednost momčadi. “Cherries” su ovog ljeta apsolutni hit prijelaznog roka i na transferima mladih igrača poput Deana Huijsena, Ilje Zabarnjog, Miloša Kerkeza i Danga Ouattare zaradili su debelo više od 200 milijuna eura.
Eksploziju prihoda od prodaje igrača prati i sve izraženiji interes Black Knight Football Cluba za nove akvizicije. Portfelju iz kojeg se snagom izdvaja Bournemouth kao većinski vlasnik pridružio je Auckland FC, a sada i portugalski Moreirense (lipanj 2025.) te Rijeku.
U oba slučaja govori se o kupovini kontrolnog paketa dionica od 70 posto, ali bez otkrivanja iznosa, iako u našim nogometnim kuloarima možete čuti da je Mišković postigao cijenu od 50 milijuna eura. Manjinske udjele od 25 posto BKFC otprije posjeduje u francuskom prvoligašu Lorientu te škotskom premierligašu Hiberniansu. U vlasničku strukturu popularnih Hibsa grupa je ušla u veljači 2024. plativši to zadovoljstvo šest milijuna funti, uz pravo da imenuje novog predsjednika u figuri izvjesnog Tima Bezbatchenka i uz obvezu da nastavi investirati u momčad…
Ali dok ne stigne službena potvrda vijesti o prijenosu vlasništva i Rijeka ne dobije svojeg Bezbatchenka, vratimo se još malo na početak teksta i indikativnu tvrdnju da je gazda kluba u lanjsku šampionsku sezonu upumpao čak deset milijuna eura vlastitog kapitala.
Još tamo na početku korone Mišković je naglašavao da mora pod hitno i dramatično srezati troškove kluba, čiji je budžet rastao razmjerno njegovu trofejnom apetitu. Kada je 2017. godine osvojio prvu dvostruku krunu, Mišković više ni teoretski nije mogao financijski zauzdati projekt na granici od 10 milijuna eura godišnje i za održavanje kompetitivne momčadi trebalo mu je barem 15 milijuna eura po sezoni.
Bez ruke Gabrielea Volpija, uz čiju je pomoć 2012. godine ušao u nogometnu igru, i bez paketa pomoći Zdravka Mamića, u kojem je pronašao saveznika, ako ne i mecenu, Mišković je počeo maštati o budžetskim injekcijama. Tako se javnost izvjesno vrijeme zabavljala s Opatijskom inicijativom, pokušajem da se profesionalni nogomet “ugradi” u povećane turističke takse.
Fijasko Opatijske inicijative nije ugasio trgovački žar Damira Miškovića, koji se rasplamsao prilikom licitacije za televizijska prava SHNL-a. Javna je tajna da se skok prihoda s dva na 11 milijuna eura godišnje za TV prava dogodio nakon što je Mišković kao vodeći pregovarač zavrnuo ruke sudionicima licitacije.
– Je li istina ovo što se piše o 7-8 milijuna eura po sezoni? – zvao je u HNS Hajdukov predsjednik Lukša Jakobušić nekoliko dana nakon što je predstavio svoju prezentaciju s prijedlogom da se inzistira na četiri milijuna po sezoni.
– Kako je Mišković krenuo, bit će i devet – odgovarali su mu u nevjerici.
Devet je naraslo na 11, a uskoro će i na 12,5 mil. godišnje, ali prekasno za Miškovića, jer njegovi se planovi nisu zadržavali na glancanju solidnog kluba na ad hoc izgrađenoj Rujevici, već su bili vezani uz opsežan redizajn Kantride, praćen hotelima, shopping mallovima i neboderima, a za inertne riječke gradske oce nesklone mijenjanju GUP-a očito je izgubio strpljenje.
Bez Uefina nagradnog novca prošle sezone Mišković je isfinancirao pogon prodajama (Galešić, Pašalić, Smolčić) i vlastitim milijunima. Kada je, međutim, u sljedećem koraku umjesto prodaje za četiri milijuna eura otkupio Tonija Fruka od Fiorentine, postalo je jasno da su u tijeku kozmetički radovi prije konačnog pakiranja kluba za prodaju.
Rijeka će teško dočekati svojeg sljedećeg Miškovića, predsjednika koji je trofejima razmazio navijače, ali pronašla je ambicioznog i više nego solventnog vlasnika za novo uzbudljivo putovanje…
