Nekoliko stotina navijača Omonije od jutra je feštalo na riječkom Korzu. Zeleno-bijele majice, zastave prebačene preko ramena, pjesma koja se razlijegala između pročelja i znatiželjni pogledi prolaznika stvorili su ugođaj kakav se dugo nije vidio kada su gostujući navijači u pitanju. Pjevali su svoje pjesme, fotografirali se, nazdravljali i polako podizali temperaturu uoči večernjeg ogleda protiv domaćina. Koliko nam je poznato, bez ijednog izgreda. Riječani su bili dobri domaćini, srdačni i otvoreni, uostalom – nema ni razloga da bude drukčije kada nogomet ostane ono što treba biti: praznik igre.
U zraku se na dan utakmice osjećalo nešto posebno. Ne nervoza, nego blago titranje iščekivanja. Grad je disao sporije nego inače, kao da čuva energiju za večer. Idealni uvjeti za nogomet – ni prehladno, bez vjetra, temperatura taman da se može stajati i pjevati punih devedeset minuta. Sve je upućivalo na to da bi večer mogla biti potpuna.
Na tribini su gostujući navijači izbacili svoje transparente, razvili zastave i jasno dali do znanja da su došli podržati svoj klub. Njihov sektor bio je kompaktan, glasan i organiziran, pjesma je dolazila u valovima. U takvom ambijentu i domaća publika dobiva dodatni motiv, dodatni impuls da odgovori istom mjerom. Naravno da im sjever predvođen riječkom Armadom nije ostao “dužan”, orila se pjesma sa sjevera u čast Rijeke.
Ipak, ostao je mali žal. Rujevica nije bila puna. U takvom terminu, pod takvim uvjetima i s europskim nabojem u zraku, očekivao se još koji red više, još koja tisuća grla da pojača huk. Stadion je izgledao lijepo, ali mogao je biti i ljepši – ispunjen do posljednjeg mjesta. Jer ovakve večeri zaslužuju kulisu koja nosi momčad, koja protivniku jasno daje do znanja gdje je došao.
Atmosfera je bila korektna, sportska i dostojanstvena. Gostujući su pokazali strast, domaći gostoprimstvo, a nogomet je dobio ono najvažnije – okvir u kojem se igra zbog ljudi. Šteta samo što ih nije bilo još više. Jer kad je večer idealna, bez vjetra i bez hladnoće, tada jedino tribine mogu dodati onu završnu notu koja utakmicu pretvara u uspomenu. Po svoju uspomenu europske Rijeke, spomenimo i to, uživo su došla “osjetiti” i dva bivša trofejna trenera Rijeke – apsolutno legendarni Matjaž Kek i Igor Bišćan.
