U prosincu je vlasnik Grupe Baskonia-Alaves, Josean Querejeta, na skupu posvećenom perspektivi grupacije, javno najavio da će Istra 1961 biti “bolje praćena” od strane matične kuće. Dodao je da od svog sportskog direktora traži da se igrači iz Istre, za koje je procijenjeno da imaju određenu vrijednost, više uzimaju u obzir za Deportivo Alaves. Uz to je iznio, po nama, ključnu tezu koja ometa iskorak projekta Istra od 2018.:
“Pogriješili smo što smo nametali tamošnjim ljudima kako raditi u Hrvatskoj. Mi imamo drugačiji način funkcioniranja u Španjolskoj i moramo se više osloniti na ljude koji poznaju tamošnje odnose i kako u njima funkcionirati.”
Na te teze nadovezali su se konkretni potezi. Istra 1961 vratila je za kormilo Gonzala Garciju, osiguravajući mu bitno veću plaću nego u prvom mandatu i najveću za trenere Istre do tada. Uz to je, inicijativom sportskog direktora Saše Bjelanovića, investirano u igrače koji su dokazana vrijednost, kao što su Josip Radošević i Stjepan Lončar. Doveden je i Vinko Rozić, kojeg je Bjelanović prepoznao kao potencijal u BiH ligi. Sve skupa rezultiralo je velikim iskorakom u igri i rezultatu tijekom proljeća, ali koji je praktično za jedan pogodak (Osijek) ostao bez željene nagrade, a to je plasman u Europu.
Gonzalo Garcia je svojom odlukom da ode u Hajduk potpuno poremetio “bioritam” te Istre 1961. Tri mjeseca kasnije, međutim, to nije ključni problem pulskog prvoligaša. Više indicija ukazuje da su se stvari oko projekta vratile na postavke koje su trajale (neuspješno) do prosinca prošle godine. Dakle, kormilo i operativne aktivnosti vraćeni su u Vitoriju, što se, slučajno ili ne, opet pokazuje kao pogrešan potez.
Kako se može zaključiti iz hodograma aktivnosti u prijelaznom roku, odnosno načina na koji se nadopunjuje struka i igrački kadar, vidljivo je da iz Vitorije vuku glavne konce. Još dok je Tomić bio tu, u Istru je doveden češki trener za valjda dopunski rad s mladima, pogotovo onima koji su na tranzicijskom “ledu” prelaska iz juniora u seniore.
Prije toga doveden je i jedan iskusniji kadar iz Španjolske, kojem su namijenili funkciju “koordinatora” nečega. Nadovezuje se to na mnoštvo koordinatora “nečega” u omladinskom pogonu, a koji, dojam je izvana, djeluje kao “država u državi”. Iako bi logično bilo da je podređen sportskom direktoru Saši Bjelanoviću, taj segment kluba je, uz prvog od devet (!) koordinatora, Andru Fistonića, u direktnom odnosu s Vitorijom. Moguće je da je želja “rasteretiti” Bjelanovića tog segmenta da bi se posvetio seniorskom pogonu, ali da je logično da akademija funkcionira “za sebe” – nije.
To simbolički otvara novo poglavlje pitanja, a odnosi se na povjerenje prema sportskom direktoru Saši Bjelanoviću.
Kako to obično biva kad stvari ne idu dobro, prozivat će se sportskog direktora da je doveo loše igrače ili trenera. Kada stvari idu dobro, onda će ga se hvaliti kako je sposoban. To može ići uz navijačku strast, ali u klupskoj strategiji takav kriterij vrednovanja je poguban.
Činjenice ukazuju da je u njegove tri godine rada u Istri 1961 učinjen veliki posao na natjecateljskom planu (dvije od tri sezone na pragu Europe), ali i u financijskim omjerima prihoda od transfera. U tri godine (došao 2022.) Istra je uložila milijun eura u odštete, a inkasirala je 10 milijuna eura! Realno gledajući, nitko nije ni blizu tom učinku.
Dakako da je Saša Bjelanović imao odličnih akvizicija, onako na prvu samo su Bakrar i Beyat primjer kako dovesti igrača za 0 eura, a prodati ga za dva milijuna eura. No, istina je da je Bjelanović imao i pogrešnih selekcijskih poteza i trenerskih izbora. U nogometu je to normalno, pogotovo u Istri, koja pod Baskima ima ključni problem.
To je nesrazmjer između želje da se razvijaju igrači i financijski zaradi te osigura dobar natjecateljski doseg. Bjelanovićev problem s Baskima, i svakog “normalnog” sportskog direktora, upravo je u tome. Natjecateljski bi bilo logično angažirati igrače koji mogu tehnički pomoći, iskusne, ali nisu “razvojni”, odnosno za prodaju. No, u Istri 1961 prioritet je razviti i u kratko vrijeme (kao Beyat), ako je moguće, igrače odmah prodati…
Ova smjena Gorana Tomića je jedna priča, a zapravo Istrin problem je gore navedena priča. Taj rascjep između natjecateljske i poslovne ambicije. Domaći know-how, po kojem treba napraviti rezultat i onda promovirati neke igrače za prodaju, stalno je podređen doktrini da je najvažnije prodati i osiguravati egzistenciju klubu, a potom razmišljati o rezultatu.
Saša Bjelanović ima ugovor s Istrom još godinu dana. U više je navrata pomišljao da ovakav odnos, limitiranog povjerenja i ovlasti, sputava posao sportskog direktora. Dojam je da on kao sportski direktor neće (iznova) odabrati trenera po nekoj logici stručne strategije, koja onda obuhvaća određenu selekciju igrača, nego će stvari odlučiti u Vitoriji kako se njima čini da je najbolje.
I tako se vraćamo na priču o vjeri u domaći kadar, odnosno prihvaćanju onih koji će samo ispunjavati naloge vlasnika radi sebe i svoje pozicije, i odmaku od onih koji misle drugačije i žele ići nekom stručnom logikom temeljem ovdašnjih situacija.
Naposljetku, ova situacija po kojoj je i poslovni direktor kluba Mikel Lauzurica u Vitoriji i periodično dolazi u Pulu samo doprinosi dojmu da je priča u Istri 1961 opet zašla u zonu improvizacije, koja se generira iz daljine. U sedam godina baskijske vladavine pokazalo se da su najbolji dosezi bili upravo u drugačijoj dinamici, dakle, kad su se stvari usmjeravale iz Pule i Hrvatske. Zašto se to mijenja, ili prevladava takav uvjerljiv dojam, novi je rebus na Drosini…
