Gonzalo Garcia samo što nije eksplodirao od razočaranja i ljutnje; imao je vrlo kratke medijske nastupe koji se mogu svesti na rečenicu – puno smo puta bili bolji od protivnika, ali spiskali smo bodove jer u završnoj trećini igrači ne nude prava rješenja; to se još jednom ponovilo.
Garcia je zazvučao poput Simona Rožmana čija je tvrdnja kako je kao trener sve napravio, ali ne može dati i gol, kratko imala podršku u Osijeku. Hajduk možda ima više razumijevanja za Urugvajca nego Opus Arena za Slovenca, međutim komentar koji je ponudio u baroknom gradu nije stručna analiza, više djeluje kao građenje kule od karata o vlastitom radu, koja bi se mogla urušiti poput mnogih iluzija.
Kad trener govori o igri koja valja i izvođačima na terenu koji ne uspijevaju naplatiti, djeluje kao da hvali ili barem opravdava sebe, a kudi i kori igrače koji nisu znali na pravi način obaviti realizaciju u završnoj trećini, iako ih je tako bivalo i po 6–7. Garcia odaje dojam čovjeka velikog ega, ali morat će se spustiti na zemlju ili će ga prizemljiti netko drugi jer činjenice ne potvrđuju njegove tvrdnje. U Varaždinu je neodlučeno bio realan rezultat; Bijeli su imali posjed, ali je domaćin znao zaprijetiti, od Istre 1961 i Gorice zasluženo su izgubili, a Rijeku su vrlo sretno dobili…
Garcia ima Rijeku u srijedu i Kup kao trenutačno najozbiljniju šansu da se spasi od aureole gubitnika, a teze poput njegovih školski su primjer izjava onih koji nemaju ili nisu spremni ponuditi pravi odgovor zašto rezultat ne prati ambicije. Urugvajac ima žicu za nogomet, mnogi će u Hrvatskoj reći da vole njegov trenerski rukopis zato što traži igru i nadigravanje, pokupio je brojne komplimente za šarm, dojam i bljeskove u pojedinim utakmicama, ali s Istrom 1961 u dva navrata nije uspio izboriti Europu iako je rušio najveće klubove i to je objektivno trebao, a s Hajdukom mu prvenstvo klizi iz ruku i, po ritmu sezone, vrlo je izgledno da ga neće osvojiti. Ostaje taj kup ili…
No, za razliku od Pule, gdje smo imali jake argumente za pohvale igri njegove ekipe, u Splitu Garcia niti po tom pitanju ne radi najbolji posao. Ne, Hajduk nema šampionsku igru; to nije jednak nogomet kakav smo od Garcije viđali u Istri. Očekivanja su bila veća. Puno je pukotina, teško stvaraju šanse, a nemaju ni pravu kontrolu, svaka momčad s imalo boljom tranzicijom ruši im obranu. Centimetri su ih u Varaždinu dijelili od poraza. Niti jednog igrača u drugom dijelu prvenstva nije razigrao, a oni koji su takvi bili u prvoj polovici sezone – Šego i Pukštas – pali su. Nešto i zbog ozljeda. Može se isticati da su Livaja i Rebić najbolje plaćeni te da bi morali rješavati utakmice s ekipom kao što je Varaždin, i nitko ne bi trebao imati razloga da im traži alibije što to nisu napravili, iako je njihova koprodukcija donijela gol za vodstvo, ali ni Livaja niti Rebić nisu u pravom ritmu i formi, a s time nešto ima i trener, kako god da se gleda.
Hajduk prosipa bodove, ali ih zapravo osvaja koliko zaslužuje. Garcia nije napravio momčad prvaka i, dok se tijekom prvog dijela sezone moglo imati razumijevanja, sada isprike vrijede sve manje. Toga je svjestan, zato je i nervoza sve veća. Ako izgubi sljedeće dvije utakmice, još jednom će biti – piši kući, propalo! Rožmanov filozofski pravac odricanja od odgovornosti nije mu dobar put. Ako je o tome riječ ili je samo očajan čovjek koji nema rješenje kako doći do uspjeha. Šansa za njega i Hajduk još postoji, posebno u Kupu. Jesu li je kadri ugrabiti?
