Prije dvije godine početkom travnja, prošle u zadnjem kolu krajem svibnja, a ove na Dan žena, 8. ožujka. To je redoslijed Hajdukovih kapitulacija u sezonama kada je bilo realnih temelja za osvojiti naslov prvaka, prije svega u prošle dvije kada je Dinamo bio na ispod njemu već uobičajenog rezultatskog nivoa, a ujedno i zaokupljen borbom za vlast u klubu. Ništa od toga Hajduk nije iskoristio, a nakon osam dana horora počevši od 28. veljače u Varaždinu, preko četvrtfinala Kupa u Rijeci, do prošlonedjeljnog splitskog derbija, na nesretni petak 13. ožujka oglasili su se trener Gonzalo Garcia i predsjednik Nadzornog odbora Ljubo Pavasović Visković.
Ne znamo jesu li njihovi nastupi bili koordinirani, ali prošli su malo ispod radara i zbog vruće “teme mamilice” o potencijalnoj gradnji novog stadiona u Splitu. Prvi na press konferenciji, a drugi pred kamerama N1 televizije, javno su se pomirili s realnošću da Hajduk i 21. godinu u nizu neće osvojiti titulu prvaka Hrvatske. Iako je Garcia nakon 1:3 protiv Dinama govorio “kako se treba boriti jer ništa nije gotovo unatoč 10 bodova zaostatka za Zagrepčanima”, pred dvoboj s Lokomotivom ustvrdio je sljedeće:
– Kada sam dolazio nitko mi nije rekao da moram biti prvak, a mislim da ni igrači nisu to držali kao cilj!
Urugvajac je i dodatno pojasnio da je najvažnije bilo razvijati mlade igrače i pronaći prepoznatljivu igru, u čemu i vidi velike plusove svog rada, ali svejedno je njegovo priznanje udarac bilo kakvoj ozbiljnoj rezultatskoj ambiciji splitskog kluba. Da je tome tako dalo se naslutiti još u srpnju prošle godine, kada je uoči prve europske utakmice protiv azerbajdžanske Zire također šokirao navijače izjavom “da i ne bi bila tolika tragedija ispasti od Zire”. Kasnije je sportski direktor, sada već u odlasku, Goran Vučević, malo “ispeglao” situaciju kada je rekao “očekujemo stabilizacijsku sezonu, ali Hajduku trofeji moraju biti cilj”, dok je predsjednik Ivan Bilić tvrdio “kako bi kapitalno bilo izboriti skupinu Konferencijske lige zbog poboljšanja financijske situacije kluba”.
{embed_photo_sn}4165749{/embed_photo_sn}
Da nema ugovor s otpremninom…
Dakle, rezultatski ciljevi su itekako bili zadani, ma koliko ih Garcia i tada i sada relativizirao, formirajući čvrsti alibi za ono što nije postigao. Već kada je ispao u Tirani od Dinama u 3. pretkolu Konferencijske lige, Urugvajac je Hajduku iz blagajne izbio potencijalnih 10 milijuna eura. U tu kalkulaciju uklapa se prolaz protiv poljske Jagiellonije u doigravanju i šest utakmica u skupini, koje je ove sezone igrala Rijeka. S obzirom da je Poljud četiri puta veći stadion od Rujevice, toliko bi veća bila zarada samo od ulaznica, a od UEFA-inih nagrada i bonusa za osvojene bodove lako bi se došlo do spomenutog iznosa, pa i većeg.
Kad je već pao u Europi, dobio je Garcia priliku za popravni u dva hrvatska natjecanja, ali poslije zadovoljavajućeg prvog dijela prvenstva i samo boda zaostatka za Dinamom, raspao se već u prve dvije ovogodišnje utakmice. Porazi doma od Istre i u Velikoj Gorici bacili su Bijele u značajni zaostatak, koji je poslije remija u Varaždinu i poraza od Dinama došao na minus 10. Kako je između te dvije utakmice stao i nevjerojatni poraz (2:3) naoko dobivene utakmice četvrtfinala Kupa s Rijekom, koju je Hajduk do te kobne sudačke nadoknade od 20 minuta odigrao na vrlo visokom nivou, Garcia je postao potpuni gubitnik. Da nema ugovor s visokom otpremninom, tko zna bi li i dobio podršku predsjednika Bilića da završi sezonu na klupi Hajduka, ali kada već jest, morao bi se suočiti sa stvarnošću i na drugačiji i samokritičniji način od ovog da naslov nije bio cilj.
{embed_photo_sn}4165745{/embed_photo_sn}
Split bi i s malim bio zadovoljan, ali nije prepoznat puls Hajduka
Prije nego sebi postavi pitanje – jesam li izvukao maksimum iz ove momčadi?, za primjer bi mogao pogledati baš Rijekinu utakmicu u osmini finala Konferencijske lige protiv francuskog Strasbourga, a da ne govorimo o onome što radi vjerojatni četvrtfinalist Lige prvaka, norveški Bodo Glimt. Ako već Split načinom rada i razmišljanja nije Norveška, pa se iz niza razloga ne može od Hajduka očekivati četvrtfinale s Ajaxom iz 1995. (nikad više baš iz razloga površnosti, lutanja i amaterizma, ali i ukupnih odnosa u 1. HNL u vremenima Zdravka Mamića u Dinamu), onda se barem može iz svega nešto probati naučiti. Nije ni Bodu bio cilj rušiti Atletico iz Madrida, Manchester City, Inter i Sporting iz Lisabona, ali nikad to njegov trener Kjetil Knutsen nije javno rekao. On je radio i vjerovao, zato je i uspio napraviti istinsko nogometno čudo, kao što je Victor Sanchez s Rijekom u četvrtak odigrao vrhunsku utakmicu u europskom ritmu, a da je imao malo više sreće, mogao je i ne doživjeti minimalni poraz od Francuza.
Garcia ima nogometnu ideju i dobro zna čemu teži na terenu, njegov trenerski talent je neosporan i kao 42-godišnjak još je mlad, ali previše je grešaka u koracima napravio u prvoj sezoni na klupi Hajduka. Od nemogućnosti da u svoj sustav igre uklopi najboljeg igrača Marka Livaju, preko krivih odluka u strategiji i vođenju pojedinih utakmica, do javnih nastupa u kojima ne prepoznaje puls Hajduka, većine njegovih navijača i sredine toliko isfrustrirane dvodesetljetnim padom prema dolje. Nakon svega, Split bi i s malim bio zadovoljan, s bar jednom sezonom u skupini europskog natjecanja, a ne da ti trener kaže – svejedno je ako ispadnemo u pretkolu. Da se ne vraćamo na onu financijsku stranu priče da bi europska zarada prvo poboljšala stanje u blagajni, omogućila tako da se odmah ne prodaju ispod cijene najbolji mladi igrači, čija bi vrijednost igranjem europskih utakmica dodatno rasla.
{embed_photo_sn}4165755{/embed_photo_sn}
Dobije li priliku i sljedeće sezone, Garcia mora pronaći način za korekciju, jednako kao i oni iznad njega. Između ostalih i predsjednik Nadzornog odbora Ljubo Pavasović Visković, koji je prije manje od tri godine imao posve drugačije riječi o Dinamu od aktualnog zaključka na N1 televiziji – “da se s njim Hajduk ne može mjeriti”. Ne može se zaboraviti kada je Dinamo u rujnu 2023. nazivao “agregatom” i govorio “da je svima osim Hajduku u interesu da zagrebački klub bude prvak”, spominjući poimenice i suce. Tada nije bio na sadašnjoj funkciji, ali ako je već Dinamo ispred financijski i organizacijski, pa igrače plaća 25 milijuna eura godišnje (službeni podaci iz 2024.), kako da je ispred i Rijeka koja ih plaća samo šest, u odnosu na Hajdukovih 14 milijuna iz 2024. i tri do četiri manje u 2025. prema neslužbenim izvorima?
Neshvatljive greške
Skupe su i preskupe bile Hajdukove momčadi još iz vremena predsjednika Lukše Jakobušića, a očito da su Riječani bolje i sistematičnije vođeni odozgo. Pritom ne treba uopće spominjati različite modele upravljanja, već što uvijek napominjemo – sposobnost i stručnost. Nedavno smo vukli paralelu s Osijekom, sada i s Rijekom, ali kako je moguće da pred četvrtfinale Kupa nitko u Hajduku ne zna da novopridošli igrač Dario Marešić nema pravo nastupa? Koliko znamo nitko nije ni imenovan krivcem za tu nedopustivu sramotu, a kamoli sankcioniran. Dok se preko takvih naoko malih, a zapravo ključnih stvari bude prelazilo kao da se nisu dogodile, Hajduk će i dalje ostati daleko od Dinama, Rijeke ili Bodo Glimta.
Dinamo je ispred, kaže sad Pavasović Visković, jednako kao što je i ranije dvije sezone imao kvalitetniju momčad, veću širinu kadra i više novaca na računu, a svejedno je rezultatima visio o tankoj niti i mijenjao trenere, što je lani Rijeka i iskoristila osvajanjem oba trofeja. Ne događa se često da David pobijedi Golijata, ali bolje i rijetko nego nikada ili ovih 21 godinu kao u Hajduku. Uprava i Nadzorni odbor trebaju preuzeti odgovornost, uvesti red i pokušati implementirati principe rada boljih i uspješnijih od sebe. Raditi i vjerovati u sebe, a za početak hitno imenovati novog sportskog direktora…
