Kada izostane željeni rezultat, pogotovo za vrlo temperamentno okruženju kakvo je Hajdukovo, onda u pravilu vrednovanja imaju okvir “nitko i ništa ne valja”. S obzirom na velika očekivanja koju za sobom donose igrači koji su reprezentativnog formata, inozemne značajnije karijere, može se shvatiti da u navijačkom svijetu uslijede veća razočaranja kad su učinci ispod očekivanja.
Ante Rebić je nakon dugog pregovaranja napokon postao Hajdukov adut od 1. kolovoza. Već 6 dana kasnije debitirao je na Poljudu, protiv Dinamo Cityja, ušavši u igru od 69.minute. Dojam tih 20-ak minuta bio je pozitivan prije svega zbog Rebićevog jasno vidljivog jakog voljnog momenta. Na tehničkom planu nije napravio nešto značajnije, ali je njegova fizička moć naglašena u nekoliko akcija u kojima je popravljao svoje i suigračeve izgubljene lopte. Sedam dana potom Rebić je opet nastupio protiv Dinama Cityja, u Tirani. Ušao je u početkom produžetka, pokazao želju za konkretnijim učinkom, imao je i par prodora, te uobičajeni gubitak energije u raspravljanju sa sucem. Doživljaj njegova nastupa su, više manje u skladu sa ukupnim rezultatom. Dok je na Poljudu bila vrlo pozitivna reakcija na momčad koja je upisala pobjedu, dojmovi iz Tirane su negativni i zbog poraza, ali i slabije igre. Rebićev ulazak u produžecima poklopio se s momčadskim padom…
Po običaju te ishode prate negativna vrednovanja, pa je tako i prema Rebiću iskazano nezadovoljstvo dijela navijača i promatrača. Je li to realno gledanje na učinak igrača koji će za mjesec dana navršiti 32 godine?
Prije svega valja podsjetiti da je Rebić imao iza sebe neuvjerljivu sezonu u slabašnom Lecceu. Ukupno je odigrao 28 utakmica, uz 1 gol, 2 crvena i 3 žuta kartona. Prosjek igre bio je na niskih 29 minuta. Uz više pauza zbog isključenja, viroze, sjedenja na klupi, igrači kao Rebić teško mogu dohvatiti formu. Zašto? Prije svega zbog činjenice da je njegova najjača strana fizička moć. Ako se ona ne dovodi u željene ritmove, kroz kontinuitet igre, takvim igračima je komplicirano biti u visokom intenzitetu. Sukladno tome da je tehnički manje verziran, tada do izražaja dođu greške u dodavanju, primanje lopte. Sezone na posudbi u Lecceu je čak bila i nešto jednostavnija u odnosu na prethodnu u Besiktasu. Tamo je Rebić imao velikih problema sa zdravljem, prije svega komplikacije s discus hernijom, pa viroze, želučane tegobe. Patio je i kontinuitet nastupanja, pa je u 23 nastupa upisao 708 minuta, u prosjeku 31 minutu po utakmici. Uz 1 gol i pet asistencija, dobio je i 7 žutih kartona…
Rebić više ne djeluje super moćno kao u eri Mundijala u Rusiji te potom zapaženih partija u Milanu. To je očekivano jer svakom igraču pada moć poglavito nakon tridesete godine, a pogotovo ako nema kontinuitet igre, a ima problem ozljeda. Je li taj pad kod Rebića trajniji, ili je posljedica tih diskontinuiteta pokazat će skorašnje vrijeme, napose u kontekstu njegove moguće nove inozemne epizode. Ono što je prilično realno to je da bi Rebić mogao, kada se fizički pripremi i pohvata konce igre koju forsira Garcia, biti onaj faktor momčadi koji će bitno podići njenu fizičku moć, odnosno donijeti dubinu u igri. SHNL nije liga intenziteta Njemačke, Italije pa ni Turske, i Rebićevi potencijali bi čak i u nešto nižoj mu razini, trebali biti dovoljni da na domaćim travnjacima radi razliku. Dvojiti da bi kao takav bio snažno oružje Hajduka doista nije logično.
Ono što može otegnuti proces hvatanja njegove forme je bilo kakvo forsiranje. Vrijeme “oporavka” ne može se ubrzavati, Rebiću treba barem mjesec dana kvalitetnog rada uz momčad, kako na fizičkom planu tako i na uigravanju. Pri tom može se kazati da bi ključan faktor njegova željenog iskoraka trebao biti odnos sa Garcijom. Urugvajac ima određeni stil igre, taktičke postavke i zahtjeve od igrača, od kojih ne odstupa, ma o kome se radilo. Bude li ih prihvatio Rebić će sigurno uhvatiti formu i biti od velike koristi Hajduku.
