Slavio je Hajduk protiv Rijeke u jadranskom derbiju, što posljednjih godina često i nije bio slučaj. No, unatoč tome, ostao je dojam da su se Bijeli mučili. Više je bilo nezadovoljnih izvedbom, a u više navrata čuli smo izjave kako je Hajduk pobijedio unatoč ne baš bajnoj predstavi. I tako je zaista bilo. Ako to kaže Gonzalo Garcia, a zatim ponove Toni Silić i Dario Marešić, onda se to stajalište nema što propitkivati ili osporavati. Zapravo, pobjeda je, pred nešto više od 23 000 duša, upisana izrazito na individualnu inspiraciju dvojca Dario Marešiš – Marko Livaja. Kapetan je u 79. minuti zabio na asistenciju najnovijeg pojačanja.
A kad smo već kod tih 23 000 gledatelja na Poljudu, imao je i njima što poručiti Garcia. Odmah ćemo povući i paralelu s Gennarom Gattusom, koji je gotovo svaku konferenciju molio navijače Bijelih za strpljenje, a ako već moraju zviždati, neka to bude nakon 90 minuta. Neka Hajduk to zasluži nakon cijele utakmice. Sad se s istom situacijom prvi put nešto ozbiljnije susreo Garcia i, naravno, reagirao je. Stigla mu je zamolba za komentar o zvižducima u prvom poluvremenu pri rezultatu 0:0. Imao je spreman odgovor.
– Nakon 10 minuta su počeli zviždati. Teško je to. A mi smo pokazali da želimo ići po sve. Nikad se ne skrivamo. Nismo dobro počeli, uvukla se nesigurnost jer smo radili puno individualnih pogrešaka. Ljudi su se odmah uzbudili. Zamislite kako je Hrgoviću, kad jednom pogriješi dodavanje, a svi mu zvižde. Mi imamo djecu, a i igrače koji žele samo najbolje. Ne znam nijednog koji će biti bolji ako mu domaća publika zviždi.
Nije teško zaključiti da se Urugvajcu nije svidjelo takvo „podržavanje“. No, što prije on shvati da je na Poljudu to već standardna priča, bit će mu lakše. Ne razmišljaju ljudi na Poljudu tijekom utakmice da Hajduk uvijek želi pobijediti. Jedno, naoko bespotrebno, dodavanje prema vrataru Splićane ježi, a drugo već diže kosu na glavi. To je tako i teško će se promijeniti. Garciji preostaje tek da se na to prilagodi, život će mu biti lakši. I nisu te Garcijine riječi bile upućene prema sjeveru Poljuda. On 90 minuta pjeva u svom tempu i zabavlja se na razne načine, ali ne zviždi tijekom utakmice. Zvižde „obični“ gledatelji, većinom s istoka i zapada, koji su samo nestrpljivi. To je jedini razlog zbog kojeg se tu i tamo zvižduci prolome Poljudom. Ne zanima njih u trenutku adrenalina da Hajduk gradi strpljivo, oslanja se na „build-up“ iz posljednje linije… Da su takvi činovi nepotrebni, zaista jesu, i u redu je od Garcije što je zatražio da se više ne ponavljaju. Ali, realno, teško da će mu želja biti uslišana.
Puno bi mu svrsishodnije bilo da se pozabavi analizom onoga čime nije bio zadovoljan protiv Rijeke i da to poprave njegovi igrači za utakmicu s Varaždinom, kojeg Garcia ionako često uspoređuje baš s Rijekom. A s tom se Rijekom Hajduk često muči, gotovo svaku utakmicu. Baš se vidi da „Bilima“ s Poljuda ne leže „Bijeli“ s Kvarnera. Na Rujevici su oni uvijek agresivni i idu 200 na sat, dok se na Poljudu nekako povuku i čekaju kontranapade. I gotovo uvijek uvuku Hajduk u svoj ritam utakmice. Tako je bilo i ovog puta i tko zna što bi bilo da Dejan Petrović nije dobio crveni karton krajem prvog poluvremena.
Ali, Bijeli su stigli Dinamu na minus pet i upisali pobjedu u derbi-susretu. I dobro je da su svjesni da mogu puno, puno bolje. Takva će im nekakva predstava trebati kako bi sljedećeg vikenda odnijeli puni plijen iz Varaždina. A to im je cilj u svakom susretu, kako kaže Garcia.
