Obje momčadi, i Rijeka i Hajduk, ispunile su u jadranskom derbiju osnovni zadatak, igrali su tako da izbjegnu poraz, ali ipak su ostali bez dva boda. No, uglavnom, svi su zadovoljni, osim eventualno pripadnika Armade, koji su uvijek željni i žedni pobjede protiv splitskih “majstora s mora”.
U nadmetanju trenera, Gennaro Gattuso diktirao je razvoj dvoboja, njemu se povinovao Radomir Đalović, koji je poslije utakmice morao priznati: “Jedno je što smo mi željeli, drugo je što nam je Hajduk dozvolio”. Derbi na Rujevici nije oduševio ljubitelje nogometa, osim onih poklonika pragmatičnog pristupa, koji su skloni računici da je “svaki bod dobar”. Uz napomenu da se tu nije radilo o “punticinu” (poenčiću), nego za obje momčadi značajnom bodu.
Kako god okrenuli, činjenica je da je talijanski trener neumoljiv, moglo bi ga se čak ocijeniti kao tvrdokornog, koji provodi svoj način igre, u kojem je na prvom i najvažnijem mjestu požrtvovnost, trkačka sposobnost, ali i tehnička i taktička spremnost.
Hajduk je, kao momčad, minulog proljeća doživio rasulo, jer je od uvjerljivog vodstva na kraju bio treći (uz to, i u Kupu eliminiran od Dinama). Kad je riječ o igračkom kadru, notorni Mindaugas Nikoličius nije za novu sezonu pripremio neke prinove, našao osvježenja momčadi, tako da je sve palo u zadatak novom, na brzinu postavljenom, sportskom direktoru Nikoli Kaliniću.
I ono što nije znao Niko Litavac, uradio je Niko Salonac, angažirao je za trenera Gennara Gattusa, koji je tijekom tromjesečnog rada, ustrajnog i mukotrpnog, promijenio fizionomiju igračkog kadra “bijelih”. I praktično bez pojačanja (osim, naravno, super Ivana Rakitića) stvorio za hrvatsku ligu čvrsti kolektiv, kadar osvajati bodove.
Već sada se može zaključiti da navijači Hajduka s predsjednikom Ivanom Bilićem, također Aljošom Pavelinom, prvakom nadzora s njegovim ljudima, ali i drugi znani i neznani, koji pate od kadrovskih komentiranja, nikad ne mogu toliko zahvaliti Kaliniću koliko on zaslužuje na račun dovođenja Ringhija. Trener je ustvari među igračima, shrvanima i pokolebanima zbog propuštene prošle prilike za osvajanje naslova, ili barem borbe do posljednjeg kola, našao pojačanja.
U prvom redu Marka Livaju, kojeg je osposobio za formu karijere, pa onda Filipa Krovinovića i sve druge, do onih praktično početnika (Šimun Hrgović, Dominik Prpić, Bruno Durdov), koji sada predstavljaju pravu momčad.
Ta pretvorba, koja je prošla kroz porođajne muke na europskoj sceni, rezultat je Gattusove filozofije, točnije provođenja njegove kulture rada, što znači ustrajnog treninga. Dakle, GG-ijev pragmatizam, njegova ideja da planskim djelovanjem, to jest treninzima, postigne korisne učinke na utakmicama, dovela je njegovu škvadru do željenih rezultata i pozicije “bijelih” pri vrhu prvenstvene tablice. Gattusovo stalno insistiranje na “culturi di lavoro” izazvala je bitne promjene kod raspoloženja prvotimaca, pa je tako Filip Uremović nakon Rujevice najavio:
– Mislim, u stvari osjećam, da s ovim trenerom nećemo ponoviti greške iz prošlosti…
Odjednom, svi su raspoloženi podvrgnuti se istinskom drilu, i tako čekati svoju priliku za dokazivanjem. To je jedna nova motivacija, nepoznata minulih godina, a to je da su svi, pa i kralj Livaja, u stvari u službi kolektiva.
Ipak, ne treba pretjeravati glede sposobnosti ove momčadi, koja je narasla u mentalitetu, ali koja ipak – što priznaje i Gattuso – prema ukupnoj kvaliteti kadra zaostaje za Dinamom. Jedna od značajki novog ustroja je u tome da su svi podređeni zahtjevima postizanja rezultata. Tako, primjerice, jedan Anthony Kalik, bez obzira na zgražanja nekih komentatora, ima fiksno mjesto u sastavu, a Dario Melnjak, tretiran kao lijevi bočni iz snova, ostaje u sjeni Ismaela Dialloa. Ili još drastičnije, već afirmirani prvotimci kao Niko Sigur i Rokas Pukštas na Rujevici moraju čekati da s klupe uđu i daju svoj doprinos na terenu.
Hajdukov trener ipak ne zanemaruje mogućnosti i učinke Livaje, Rakitića, pa i Krovinovića, za koje kaže da su prema svojim nogometnim, ali i ljudskim kvalitetama, s “altra pianeta”, s drugog planeta. Uglavnom, sada se iz utakmicu u utakmicu vidi kolika je vjerodostojnost njegove momčadi, koja ima i svoje mane, da bi se u svakoj utakmici suprotstavila suparnicima “con viso aperto”, ustvari, s otvorenim gardom.
– Nismo dovoljni brzi, manjka nam probojnosti prema protivničkim vratima. Treba nam igrač koji će pomoći Livaji – to je vapaj talijanskog stručnjaka.
