Premda je izgledalo kao da Paris Saint-Germain igra prosječnu utakmicu Ligue 1, himna s početka susreta potvrđuje da se radilo o finalu Lige prvaka. Do kojeg je Inter, prevažno je naglasiti, stigao pošteno i zasluženo, deklasirajući Feyenoord (4:1) te zabivši gol više od Bayerna (4:3) i Barcelone (7:6). Da, s osjetnim daškom “provlačenja”, životom na rubu, golovima u “mrtvim minutama” i nevjerojatnim vratarskim bravurama, ali i to je sastavni dio igre. I dalje, sve pošteno. Onda je stiglo finale i malotko se uspio suzdržati od pitanja: zar su Nerrazzuri zalutali u München?
Ususret najvećem porazu u povijesti Lige prvaka, jedinom od pet razlike ikada viđenom, teško je pronaći izraz na ime Intera koji biste proglasili prestrogim. Govorimo o momčadi koja će se, prije svega, dičiti izvrsnom igračkom podrškom i organizacijom, zloglasnom obranom, ratobornom strašću i supersnažnim mentalitetom, koji im omogućuje da se “dižu iz mrtvih” i onda kada je naoko sve gotovo, kao u uzvratnoj utakmici protiv Barcelone. To su odlike koje Inter čine velikanom, koje su im donijele dva finala u tri godine i koje kompenziraju manjak moći u ekonomskoj utrci s ostalim europskim gigantima. U subotu su se u crno-plavim šarama javila ista lica, ali odlike što čine srž njihova identiteta i temelj su dosadašnjih uspjeha, u Münchenu nisu postojale. Ni na sekundu! Ni u njihovim nogama, ni u glavama, ni u srcima.
Potpuni raspad u prvih 20 minuta, zanesenost neiskusnijim protivnikom (milanska ekipa u prosjeku pet i pol godina starija od pariške), ekspresni gubitak samopouzdanja, praktički ni jedna stvorena prijetnja izuzev kornera i prvi (i jedini) upućeni udarac u okvir gola tek u 75. minuti. To su karakteristike Interove igre u Njemačkoj, po svemu nedostojne finala. Zato je poraz još bolniji, Inter nije izgubio samo utakmicu i trofej nego im se, u okvirima ponajvećih 90 minuta u karijerama ove generacije, srušilo sve što drži svojim neopipljivim simbolima.
– Ovo nije izgledalo kao moj Inter, to svi znamo. PSG je bio jači, loše smo pristupili, olakšali smo im na svim razinama… Nismo uspjeli, nismo ni zaslužili uspjeti. Ali važno je reći da sam ponosan na svoje igrače. Ništa ove sezone nismo osvojili, no svejedno smo izgledali dosta dobro. Možete biti razočarani i bijesni, ali trebate i čestitati ovoj momčadi – govorio je Simone Inzaghi, a takvu retoriku “kritizirajte, ali nemoj ocrniti sve što smo ove sezone napravili” prihvatio je i niz Interovih igrača, no zvučale su vrlo deplasirano kad je pred mikrofone stao Nicolo Barella.
– Želio bih reći mnogo toga ružnog, ali pokušavam se suzdržati. Slika koju smo ovom utakmicom poslali svijetu baca sjenu na cijeli naš put. U nogometu je sve isto kao i u običnom životu. Pamti vas se samo kada preskočite ljestvicu.
– Nismo učinili ništa, apsolutno ništa od onoga što smo pripremili! Boli nas, osjećamo gorčinu – dodao je Lautaro Martinez.
Lautaro, kapetan momčadi i inače najubojitiji napadač Intera, nije zabilježio ni jedan udarac prema vratima. Calhanoglu, čovjek koji bi trebao vući konce veznog reda, nije se znao otkloniti kolektivnog pritiska iako mu je to nekoć bila izvrsna snaga. Acerbi, 37-godišnji stoper koji je odlično zatvarao pojedince poput Haalanda i Kanea, našao se zatečen rotacijama pariškog brzonogog trozupca, iako PSG takvu igru primjenjuje čitavo proljeće. Jasno da Lautaro, Calhanoglu i Acerbi nisu jedini i najveći krivci (ni bekovi koji kao ključni segment igre nisu postojali), navodimo ih samo u svrhu pojačane slike da Inter nije funkcionirao ni u jednoj liniji.
Do prije samo pet tjedana Nerazzurri su napadali trostruku krunu. Sezonu ipak završavaju osiromašeni, osim ako ubrajate Klupsko SP koje tek treba početi pa još imaju šanse. Milan ih je s 4:1 ispratio iz polufinala Kupa, četiri dana kasnije porazom od Rome prepustili su Napoliju da sam odlučuje o sudbini talijanskog prvenstva. U predzadnjem kolu Napoli im se sam ponudio remijem kod Parme, no Inter je dvaput prosuo prednost protiv Lazija i, ispostavit će se, gurnuo trofej u ruke Antonija Contea. Kao sol na ranu, u europskom su se raspletu – osramotili. Zato ni predsjednik kluba Marotta nije bio suzdržan.
– Deklasirali su nas. Znate što? Italija više nije raj. Mi smo dio prolaznog nogometa, najbolji igrači žele otići za većim plaćama koje Italija ne može ponuditi. To nije moj alibi, nogomet s etiketom ‘made in Italy‘ još uvijek pokazuje da može postići određene ciljeve uz kompetenciju talijanskih trenera i igrača.
Marotta je, u širem kontekstu, otvorio zanimljiva pitanja. Je li slika na semaforu Allianz Arene ujedno i slika poraza čitavog talijanskog nogometa, a ne samo Intera? Je li brutalan pad Simonea Inzaghija pod Luisom Enriqueom sugestija, najava ili možda već potvrda da aktualni nogomet, kod onih koji teže samo najvišim mogućim dosezima, neće tolerirati kruti pragmatizam? Inzaghi opet nije uspio, Talijani su izgubili posljednja četiri od pet finala LP u kojima su se nalazili. I zbog toga bi nogometna Čizma trebala biti ozbiljno zabrinuta.
