Prošla mi je kroz glavu “ona” utakmica s Milanom sada davne 20000., kada nas je Shevchenko unakazio u Maksimiru (završilo je 0-3, nap.a.), ali bio je tu drugi Milan, ali i neki drugi Dinamo. Ovaj Dinamo učinio me ponosnim i skidam skapu svakom igraču, ali i treneru Cannavaru. Drsko, hrabro, na pobjedu, s četvoricom u liniji, željni nadigravanja, suptali su goste i sebi otvorili vrata trijumfu.
Bio je gušt biti dinamovac u srijedu navečer. Istina, kroz povijest nas prate neka prokletstva, pa eto i ovo novo da sa 11 bodova ne prođemo, no sve što je Dinamo pokazao ove jeseni u LP-a zaslužuje respekt. Tražeći mogućnosti prolaska, zastanem kod Celtica, gdje smo trebali biti hrabriji, ali i kod primljenih golova u sudačkim nadokanadama koji su nas stajali. No, Dinamo se nema sramit‘ kaj. A sada isto tako u SHNL-u.
Čak i prije crvenog kartona, Dinamo je bio impresivan. Ostaje žal, ali kad bismo sve secirali, čini se da je odlučila utakmica sa Celticom u kojoj smo trebali pobijediti. Iako je to bila jako dobra Liga prvaka, ostaje baš onako sada već taj ukleti skor, gdje nam uvijek nedostaje jako malo. Slično je bilo i 1998., kada smo bili drugi, a samo je prva momčad išla dalje. Uvijek fali taj jedan korak, ali doći će i to.
Protiv Milana se vidio Cannavarov potpis, jako je dobra obrambena organizacija i jasna ideja u fazi napada. Gradi na stabilnim temeljima, ali još treba vremena da sve sjedne na mjesto. Mišić je ponovo pokazao da je nezamjenjiva karika, on je kompjutor ove momčadi. Bit će zahtjevno pripremiti se za Osijek, zbog pomiješanih osjećaja, ali igrači su dobili potvrdu da mogu, što je važno za dalje.
Ovakva utakmica zaslužuje veću nagradu. Ipak, nažalost, na kraju je presudna bila ta prva utakmica protiv Bayerna, koja je bila možda i nerealna, ali Dinamo je posao završio fantastičnom utakmicom protiv velikog suparnika i ovakve utakmice žele gledati Dinamovi navijači. Od Cannavarova dolaska momčad je dobila puno na samopouzdanju, to joj je nedostajalo tijekom jeseni.
Njegov autoritet i sama pojava, kao dobitka Zlatne lopte i svjetskog prvaka, igračima ne daju prostor za razmišljanje i kalkuliranje, jednostavno slušaju i onda lakše dolazi do ovakvih izvedbi. Zna u kakav je klub došao, gaji napadački nogomet i nametanje suparniku, a onda kvaliteta dolazi do izražaja. Osim Baturine i Stojkovića, oduševio me Pierre-Gabriel, koji je i prije igrao fantastično, ali sada je zacementirao moje mišljenje.
