Da je recimo utakmica Kalcer Radomlje – Hajduk bila na programu Svjetskog klupskog prvenstva, nema šanse da bi se igrala. Naime, nakon vrućih dana u petak se nebo u ovom dijelu Slovenije naoblačilo, a vremenom su oblaci postajali sve crnji, spuštali su se sve više ka zemlji. Na mobitel je sijevnula informacija: ‘slijedi grmljavinsko nevrijeme u sljedećih sat vremena‘. I bogme, slovenska vremenska prognoza bila je sasvim točna. Počelo je gotovo točno u minutu, baš tamo negdje kad je počela utakmica.
Startale su munje na nebu, počelo je grmjeti, spustila se kiša. Ali Hrvati i Slovenci su hrabriji od Amera. Neka grmi, neka sijeva, neće dečki otići s terena. No dobro, tko zna, možda su američki gromovi i munje moćniji od ovih koji su u petak drmali u i oko Radomlja. Na tribinama na kojima je bilo oko dvadesetak ljudi pod kišobranima, domaćih, valjda onih koji su bili na popisu Radomlja s dozvolom ulaska na zatvorenu utakmicu, bilo je dobrog raspoloženja.
– Nema problema, sad će se Livaja potući s gromovima i munjama, nemaju oni šanse, ha, ha, ha…
Ali i to dobro raspoloženje brzo je splasnulo, pa se slovenska momčad malo prorijedila na tribinama. Ostalo je u jednom trenutku desetak gledatelja, oni najhrabrijih, odnosno onih s najvećim obujmom i čvrstoćom kišobrana. Nekima je ipak sinula ideja, onima koji su uspjeli u prostor Sportskog parka Radomlje ući s automobilima. Nekako su se njima probili do tribina, pa su iz automobila pratili događaje na travnjaku, koliko su naravno mogli. Među njima su bili i hrvatski novinari. Druge nije bilo, u sportskom parku je igralište bez krova, pa je zaista nemoguća misija tipkati po laptopu po kojem pada kiša.
A dosta je teško tipkati i stajati, to bi već bio pothvat koji bi se mogao autorizirati kao neka cirkuska disciplina. Naravno da se nije moglo sjesti na mokru tribinu…
Prije neki dan smo bili na istom mjestu, kad je Dinamo igrao protiv istog suparnika, Kalcer Radomlja. Dan je bio prekrasan, skupilo se mnogo više ljudi, ali sve je to bilo logično, nikome se ne dolazi na utakmicu kad je pada kiša, grmi i sijeva. S vremenom se vrijeme ipak smirilo, gromovi i munje su se preselili na neku drugu lokaciju. Polako je prestajala padati i kiša, kišobrani su se zatvarali, oni koji su zbog lošeg vremena bili otjerani s tribina počeli su se polako vraćati, pa je uskoro opet na tribini bilo onih, ako smo dobro izbrojali, 23 znatiželjnika.
Ali kad već uspoređujemo utakmice Dinama i Hajduka protiv Kalcer Radomlja, onda je najveća razlika bila u tome što ovdje nismo vidjeli nikoga od čelništva Hajduka. Kad je igrao Dinamo, stigao je na utakmicu Zvonimir Boban, kompletna Uprava, dečki iz Izvršnog i Nadzornog odbora… Bili su tu sportski direktor Dabac, šef škole Capellas… Prošli su i neki stariji Dinamovi navijači. Ovdje iz Hajdukovog čelništva nije bilo – nikoga. Što je opet logično kad je splitski klub u pitanju.
Jer nova garnitura ljudi čeka da dođe, a druga da – ode. Gužva je u Splitu, na Poljudu, tamo su svi koji su zaduženi za funkcioniranje Majstora s mora. Goran Vučević preuzima ‘hajdučku priču‘, dolazi novi Nadzorni odbor na čeku s Ljubom Pavasovićem Viskovićem. Splićani kreću prema nekim novim vremenima. Inače, ovo je bila posljednja Hajdukova utakmica na slovenskim pripremama, koje se nakon onih događaja na Bledu mogu okarakterizirati kao vrlo uzbudljive. Nakon utakmice, dečki trenera Gonzala Garcije sjest će u autobus i pravac – Split.
