Gotovo je, HNK Rijeka je postala vlasništvo Black Knight Football club, dio šire grupacije koja ima vlasnika u Billu Foleyju, a službena objava uslijedit će idućih dana.
Nakon 13 povijesno najboljih godina riječkog prvoligaša, a za čiju je trofejnu izuzetnost zaslužan Damir Mišković, Rijeka sada postaje dio korporacije. U njoj su klubovi iz Engleske (AFC Bournemouth), Portugala (FC Moreirense), Škotske (FC Hibernian), Francuske (FC Lorient) i Novog Zelanda (Auckland FC), uz napomenu da su škotski i francuski klub u manjinskom suvlasništvu.
Što promjena vlasničkog statusa može značiti za klub koji je do sada funkcionirao s jednim liderom, odnosno s jasnim ambicijama u kojima su svi resursi bili usmjereni isključivo u jedan nogometni pogon?
S obzirom na to da Rijeka sada postaje dio grupe s više klubova iz različitih država, liga, drugačijih ambicija, statusa i mentaliteta, i njeno će funkcioniranje biti bitno drugačije. Gledamo li one prve pozitivne strane, onda je to nekoliko važnih činjenica. Prvo, novi vlasnik Rijeke financijski je vrlo moćan, ne samo zato što je veliki gazda. Bill Foley je milijarder (Forbes ga cijeni na 1,7 milijardi dolara), a neto dobit iz 2022. njegovog holdinga koji povezuje sve tvrtke iz raznih područja iznosila je 1,13 milijardi dolara! Dakle, kad odbije sve troškove, investicije, ostala je takva financijska snaga. Ne čudi da je onda Foley sa svojim suradnicima odlučio dalje investirati te je ušao u svijet sporta.
U Americi nije jednostavno postati vlasnik važnih franšiza, a on je uspio (hokej). No, Amerikanci su u posljednjoj dekadi shvatili da je soccer, odnosno europski nogomet, iznimna prilika za globalni biznis. Zato su promijenili taktiku, pa su umjesto limitiranih opcija investiranja u tamošnju ligu i franšize odlučili otići u Europu i kupiti tamošnje klubove. Najezda Amerikanaca jasno ukazuje da to nije slučajnost, nego pokazatelj da su dobro ispitali tržište i slijedom potencijala koji se nude kupuju na sve strane…
Bill Foley je nakon spomenutih klubova, dakle, optirao i za Rijeku. Ona je, ne samo zbog naslova prvaka, najbolja opcija koju je mogao dobiti u Hrvatskoj. Dinamo i Hajduk su “narodni klubovi” i neće nikad biti izvan utjecaja svojih članova, društva i politike. Rijeka je, pak, klub koji ima uspješnost (Miškovićeva era), vrlo dobru infrastrukturu i važnost unutar svoje zajednice.
U mnoštvu pretjerivanja kad se spominju novci i u našem nogometu, realnu transakciju znaju samo potpisnici prodaje. No, vrijedi ukazati da je Foley za vlasništvo Bournemoutha platio 120 milijuna funti. Potencijal financijskog obrta u premijerligašu je višestruko veći nego u HNL-u…
Financije više neće biti glavobolja za Rijeku, u smislu “borbe za proračun” koja usmjerava i kompletno kadroviranje u prvoj momčadi. No, politika vlasnika u kontekstu Rijeke bit će i drugačije profilirana, kao što je i logično kad ste dio mreže klubova, u kojima postoji i određena hijerarhija interesa. U tom kontekstu je znakovit transfer Danijela Adu-Adjeija, kojeg su iz mlade momčadi Bournemoutha poslali na Rujevicu. Mlad je to igrač koji treba sazreti i kroz HNL konkurenciju naznačiti koji su mu dometi. Ovisno o tim naznakama, igrač će definirati svoj daljnji status. To je jedan primjer koji dočarava da će Rijeka uživati financijsku i svaku drugu sigurnost koju nudi gazda, ali će kriterij ambicije biti definiran kako tom gazdi odgovara. U tom smislu proklamirana filozofija rada Foleyjeve grupe ukazuje obećavajuće naglaske, za razliku, primjerice, od one koju je ne samo proklamirala, nego i prakticirala grupacija Baskonia-Alaves u Istri 1961.
Naime, BKFC, koji je krenuo prije samo tri godine, želi izgrađivati klubove unutar zajednice i njenih iskustava kako je najbolje funkcionirati. Dakle, Rijeka je definirana kao akter za vrh HNL-a i tu ambiciju će, prema tom manifestu, gajiti i BKFC, koji će osiguravati investicije i resurse za konkurentnost kluba, te stvarati infrastrukturu prve klase (kriterij Engleske). Protok igrača u tom smislu je jedan od resursa. Razni igrači kao Adjei ne mogu iskoračiti još u Engleskoj, ali čim su u takvom statusu znači da imaju određene potencijale (motoričnost, moć) koji su, pak, u HNL-u teški deficit. Protok kroz grupaciju takvih igrača ima plusove i minuse. Jer, ako netko bitno iskorači, odmah će biti transferiran u zahtjevniju (ali i profitniju) ligu.
Grupacija naznačuje da je investiranje u akademije jedan od prioriteta. Po raznim osnovama su ti naglasci slični Baskima u Puli, ali ako Foleyjevi budu osigurali (dulje logičnije) zadržavanje najboljih igrača te doselekciju s novim mladim i potentnim igračima, onda će Rijeka, za razliku od Istre 1961, moći gajiti visoke ambicije u HNL-u i potom u Europi. Uvjerljiv je dojam da Foley tako postavlja stvari. Baski, čija je dimenzija ulaganja bitno manja, sukladno i dimenziji njihova osnovnog kluba (Alavesa), uložili su u sanaciju Istre, jačanje akademije, poboljšanje uvjeta (kamp), ali na planu ambicije jednostavno su ograničenog pogleda i dometa. Zato su godinama dovodili anonimuse iz nižih liga Španjolske i drugih zemalja, nametali svoje kadrove i formu “razvoja igrača”. Čim bi iskoračili, kao proljetos, odmah su ušli u mode (ras)prodaje radi egzistencijalnog pitanja i vlastitih unutrašnjih trvenja (u Vitoriji) oko isplativosti projekta Istra…
Uskoro ćemo vidjeti kako novi vlasnik kadrovira i usmjerava riječku priču, hoće li nametati know-how iz svijeta ili će voditi računa o iskustvima i znanjima domaćih ljudi iz zajednice, kako to u svojem manifestu naglašava Foley. Izvjesno je da Mišković neće ostati jer to bi bilo nelogično za njegov ukupni background u proteklih 13 godina. Što će biti s operativcima sportskog sektora, koji su pokazali da su uspješni, s trenerima i ostalim djelatnicima? Hoće li oni dobiti svoje nove “vanjske” šefove i biti pretvoreni u asistente nekom novom sportskom direktoru, šefu skauta i slično? Vrijeme će pokazati vrlo brzo.
