Da u sportu nikoga nikada ne treba otpisivati niti precrtavati pravi je primjer Zvonimir Šarlija. On je, dakle, od početka sezone propustio samo jednu utakmicu, a sve ostale je započeo od prve minute. Ne bi to bilo nimalo čudno da popularni “Šarko” nije ne tako davno otišao s Poljuda i izgledalo je kao da se više neće vraćati.
Koprivničanin kojemu je 29 godina prošle je zime svoju sreću tražio u ciparskom Pafosu i činio prvu liniju obrane ispred Ivice Ivušića s kojim je dan danas suigrač. Jednostavno, Gennaro Gattuso je tada ispred Šarlije vidio Prpića i Uremovića, a ovaj nije baš lik kojemu se sjedi na klupi. Stoga je u potrazi za minutažom preselio u Pafos i osvojio tamošnje prvenstvo. No, kako Ciprani nisu htjeli Hajduku platiti 800 000 eura za Šarlijine usluge, vratio se ovog ljeta na Poljud. I ovaj Garcijin Hajduk bez njega danas izgleda nezamislivo.
Šarlijin hajdučki put doista je zanimljiv pa ga stoga valja malo secirati. Na Poljud ga je onomad doveo Lukša Jakobušić, a stigao je s etiketom najboljeg stopera grčke lige dvije sezone za redom. Nije to mala stvar, zar ne? I nastavio je Šarlija u istom tonu, s Uremovićem zagospodario posljednjom linijom Bijelih i s kolegom Požežaninom činio najbolji stoperski par lige. Djelovao je moćno, nesavladivo i samopouzdano. No, kako je Uremović imao problema s ozljedama, tako je Šarlija ostajao sam i sve su njegove mane dolazile do izražaja.
Činilo se kao da ga Uremović čini top stoperom. U to se pojavio i Dominik Prpić pa je Šarlija pao u drugi plan. Avantura s Pafosom je trajala pola godine, a sve to vrijeme je izgledalo kao da Šarlija za Bijele više neće zaigrati. No, kako s Cipranima nije došlo do dogovora, a nova mu sredina nije pronađena, bio je primoran vratiti se na pripreme Bijelih. A, može se reći, sve ostalo je povijest.
Poznato je dobro kakav je stoper Zvone Šarlija. Čvrst i stasit, izraziti duel igrač, dok se s loptom u nogama malo lošije snalazi. Zaista je izgledalo kao da takav neće odgovarati Garcijinom stilu nogometa, ali pokazalo se suprotno. Šarlija je, unatoč spomenutim manama, nezamjenjiv kotač ovog Hajduka koji je prvoplasirana momčad SHNL-a.
Pokušava on pratiti Garcijine upute i izlaziti kroz “build-up”, iako se vidi da tu nije “svoj na svome”. Ali, kod njega je posebno bitno samopouzdanje i način djelovanja. A u toj se sferi ove sezone vratio onom starom Šarliji, Šarliji koji je tek stigao iz Panathinaikosa u Hajduk. Ima taj pogled, boju u licu i vjeru u samog sebe. Ima i vokalnost, a ta je osobina posebno važna za stopera. I može se reći da je opet stup obrane Hajduka.
Na terenu djeluje i kao mentor mladima Brani Mlačiću te Ronu Raciju, a kao kruna sjajnih dosadašnjih izvedbi stigao je i gol protiv Gorice. Taj zgoditak petom zapravo i jest zamašnjak priče o Šarliji. Malo se njega spominje, a ima zaista zanimljivu povijest statusa. Prošao je krug od standardnosti do precrtanosti i natrag. Izgledalo je u jednom periodu da je veza između njega i Hajduka pukla, ali ne. Opet je Šarlija jedan od nositelja igre, a tko bi ranije ovog ljeta rekao da će u Garcijinom mozaiku baš on biti nezamjenjiv. Kako sport može lijepe priče napisati. Zaista on ne poznaje “otpisane”. Nema takvih, a čisti je primjer Zvonimir Šarlija.
Hajduk je donedavno gledao i tražio način kako će ga se riješiti, a sada se bez njega ne može zamisliti udarna postava Bijelih. Ovakav Šarlija pokazuje zašto je godinama u jednom Panathinaikosu bio ikona “zelenog gate-a” i dvostruki najbolji stoper grčke lige. Pa, ne se takvim baš postati pukim slučajem…
