Gledajući par utakmica proteklih desetak dana, moglo se doći do određenih zaključaka klupskog, trenerskog, momčadskog i javnog raspoloženja. Istra 1961 je u posljednjoj provjeri pred otvaranje sezone na Poljudu odigrala s drugoligašem Orijentom. Pobijedila je 2:1. Hajduk je pred debi HNL-a igrao na Poljudu protiv Zire i pobijedio 2:1. Uvažavajući različitost uloga u tim utakmicama, primijetilo se jedno stanje koje je zajedničko Hajduku i Istri. To je proces rekonstrukcije.
Hajduk je u odnosu na posljednje kolo prošle sezone imao 7 novih u 11 startera, plus najveću promjenu, trenera Garciju ofenzivca umjesto Gattusa defenzivca. Istra je također mijenjala trenera, pa je upravo Garciju zamijenio Goran Tomić, stručnjak slične vokacije, a u startnih 11 protiv Orijenta bilo je 7 igrača iz posljednjeg dvoboja u Osijeku. Netko bi mogao kazati da je Istra puno uigranija i homogenija, ali kad se zagrebe ispod površne koju nudi zapisnik, onda su dojmovi drugačiji…
Hajduk je dobio Ziru i prošao dalje. U impozantnom ambijentu preko 30 tisuća gledatelja dalo se primijetiti da su Bijeli prilično daleko od igre koju je Garcia upražnjavao u Istri. Prepoznaju se određene akcije i zahtjevi urugvajskog trenera, i to prioritetno zato jer je vizija Hajdukove igre pod Gattusom bila sasvim drugačija. Garcia je maksimalno uvjeren u svoje taktičke postavke i uporan da se sve može automatizirati i kroz šablonu uigrati. Može li to što je napravio u Istri učiniti i u Hajduku, s obzirom na bitno drugačije nogometne i ambijentalne realnosti dva kluba?
Goran Tomić je trener koji želi igrati ofenzivan nogomet. No, iznad te ideje je želja da se pobijedi. Netko će kazati jedno podrazumijeva drugo. Što zapravo nije 100% točno. Može se pobijediti i igrajući pretežno u bloku, na kontre, pa ovisno o pojedinačnoj kvaliteti, a i klupskoj ambiciji, uzimati tri boda u serijama. Goran Tomić svoj ofenzivniji kredo temelji i na pragmatičnom pristupu nužnosti promjene garda. Da pojasnimo…
Garcia, barem za sada, u Hajduku ponavlja taktičku građu iz Pule. Pritom je važno kazati da je profil splitskog kadra bitno drugačiji u odnosu na proljetni Istrin. Hajduk se mijenja od trenera, a onda se krenulo slagati kadar. To je prvi veliki teret bržem stvaranju kompaktnije momčadi, i po postavkama treneru željene igre, odnosno po potrebama kluba i pogotovo okruženja koje želi čim prije na vrh…
Goran Tomić je ostao bez važnih igrača proljetne Istrine momčadi jer je odlaskom Valinčića i Lisice izgubio brzinu i moć desnih bočnih igrača. Valinčić je zbog moći (ponavljanja) puno pomagao Lisici i napadu. Lisica je zbog brzine i Garcijinog traženja puno pomagao obrani. Tomić sada mora redefinirati igru jer beka mu igra pozicijski tip, Kadušić, a krilo manje brz, ali tehnički bolji Frederiksen. Kako je neupitno da Vile Koski ide za kolo-dva, jedino bi Marešićev ostanak garantirao da će se posljednja linija koliko-toliko brzo konsolidirati s novim igračima. No, bit je sljedeća – Garcijini automatizmi-šablone toliko su izvježbani u Istri da dobar dio igrača i dalje stremi tim kretnjama, iako Tomić neke od njih izbjegava. Recimo, uporni “build up”, po cijenu pogreške u presingu suparnika.
Kako je Tomić mjesec dana u Puli, logično je, nije još potpuno nametnuo svoje tehničko-taktičke pristupe. Uz potrebu uvođenja novih igrača (Kolić, Nasraoui, Frederiksen, Prevljak prije svih), njihovo fizičko “spremanje” te prilagodbu klubu, ligi i podneblju, jasno je da Tomiću treba barem 1-2 mjeseca da momčad poprimi obrise njegove ideje, koja je manje komplicirana za prihvaćanje od građe koju Bijelima “predaje” Garcia. Uz opasku da Tomić prvo mora iskorijeniti neke navike od prije, da bi onda postupno prisvojili njegovu ideju bržeg i okomitijeg nogometa.
Počeci u Splitu ukazuju da je proces za Garciju kompliciran sam po sebi. Hajduk je veliki trofejni klub, koji predugo nije osvojio naslov prvaka. Snaga 30 tisuća ljudi postaje ujedno i pritisak okruženja u tom kontekstu. U Puli je to drugačije, koliko god je točno da raste posjet i posljedično pritisak da se napokon dohvati četvrto mjesto i viza za Europu. No, tradicija Istre 1961 ne može nametati te imperative, koliko god neki mislili da prošlost nije važna. Itekako je bitna…
No, kako u Puli, a pogotovo u Splitu, ne može se pobjeći od procesa koji su neizbježni da bi se stvorila sposobnost kadra da se ostvare određene ambicije. Recimo, prošle sezone je Istra bila na “gol” od četvrte pozicije i ostala je kratka. Hajduk je bio do kraja u trci za naslov. Da je zadržan Istrin glavni kadar i osnažen, onda bi to bio jači nastavak procesa s ambicijom za pozicije pri vrhu. No, proces je vraćen, ako ne na početak, onda nekoliko koraka unatrag zbog promjene trenera, igre i važnih igrača.
U Hajduku je to sve X puta snažnije jer klub ima velike ambicije, a nema velike materijalne resurse. Zato je proces stvaranja kadra za iskorak teži i kompliciraniji.
U obje varijante, bijeloj i zeleno-žutoj, svatko može u okruženju misliti što mu je po volji, ali po načelima struke i nogometa vrlo je prosta koliko točna teza o ključnom polaznom faktoru. Bez strpljenja za taj proces, ama baš niti jedan klub nije uspio prevariti vrijeme i dostići željeni cilj brzinski. Nestrpljenje je samo ubrzanje dodatnog kompliciranja ionako složenog puta do cilja…
