Postoji u nogometu i sportu ona stara uzrečica “dobri ste vi igrači, ali slabo igrate”, ali kada je Hajduk u centru analize mogla bi se postaviti i suprotna teza ili pitanje – je li igra bolja od igrača? Do tog upitnika se dolazi kada se malo temeljitije pregledaju događanja, kao i statistika utakmice u Varaždinu, koja je završila bez pobjednika 1:1, premda je u većini statističkih parametara dominantan bio splitski klub.
Prvo poluvrijeme bilo je možda i najbolje u cijeloj sezoni, ali opet nije bilo dovoljno niti za vodstvo, iako su Marko Livaja asistencijom škaricama (teško se sjetiti sličnog primjera) i Ante Rebić proizveli fantastičnu kombinaciju za 1:0. Uzvratio je Iuri Tavares golom u rašlje kakav se jednostavno ne brani, slijedivši suigrača Duvnjaka, koji je fantastičan eurogol postigao prošli put u Splitu kada je također završilo 1:1. Uz onu pobjedu 2:0 u prvom međusobnom dvoboju, tako su Varaždinci otkinuli Splićanima točno sedam bodova, koliko će im biti i zaostatak za vodećim Dinamom, ako ove nedjelje Modri svladaju doma Goricu.
Zašto Hajduk nije izborio više, iako je igrom to mogao, ostaje dakle ključna i višeslojna zagonetka za sve njegove trenere, igrače i navijače nakon što su prošle dvije trećine prvenstva ili 24 od 36 kola?
– Nismo bili dovoljno gladni golova – odgovorio je nikad potišteniji trener Gonzalo Garcia nakon utakmice u televizijske kamere, ali to je samo vrh ledenog brijega.
Istina, da je Livaja krajem poluvremena realizirao zicer s nekoliko metara, kakav on rijetko promašuje i došao do te magične brojke od 100 golova za Hajduk, sada bi to bila glavna tema jer bi vjerojatno i tri boda otišla za Split, ali bilo je još dovoljno vremena za sve nadoknaditi u drugom poluvremenu. Nije se dogodilo, kao što Varaždin nije iskoristio svoj zicer za potpuni preokret, a zbog minimalnog zaleđa mu je poništen i opravdano dosuđeni kazneni udarac.
Osim loše realizacije, nekoliko igrača Hajduka u Varaždinu nije bilo na dovoljnoj razini da bi donijeli prevagu, a jedan je ostao sam na vjetrometini najboljeg igrača domaćih Tavaresa. Riječ je o mladom desnom beku Luki Hodaku, koji je zbog suspenzije Nike Sigura prvi put u 2026. startao i našao se u teškim problemima protiv krakatog, ali tehnički jakog Tavaresa, čiji dugi korak je bio predug za Hodaka. I kod pogotka kada ga nije stigao izblokirati u udarcu, a prije toga je često bio i dupliran, kao i u još nekoliko situacija kada je igrač sa Zelenortskih Otoka prolazio po lijevom krilu i sijao paniku u obrani gostiju.
I jedna kriva procjena u postavljanju zadnje linije pokazala se kobnom za Hajdukov rezultat, a kod Hodaka se osjetio izostanak natjecateljskog ritma, što je još očitije bilo primjetno kod Adriona Pajazitija. On je startao prvi put poslije 6. prosinca i derbija s Dinamom kao ofenzivniji od dva zadnja vezna, ali nije bilo sigurnosti, ni hrabrosti u njegovim potezima, kao da se bojao pogrešaka i izgubljenih lopti u opasnoj zoni na čemu mu je Garcia ranije zamjerao. Imao je londonski Albanac s Kosova i jednu odličnu situaciju u šesnaestercu za zabiti, ali trenutak oklijevanja bio je dovoljan da mu se udarac izblokira. Treći čovjek od kojeg se očekivalo više je lijevi bek Šimun Hrgović, čija forma je u silaznoj putanji, a centaršutevi daleko od idealnih kakve je on u stanju proizvesti. Ako se tome doda i da ovaj put Rokas Pukštas, pogotovo u fazi napada, nije bio na nivou ranijih odličnih izdanja, onda je to već previše rupa koje idu u prilog onoj tezi da su više u Varaždinu zakazali pojedini igrači, a ne Hajdukova igra.
Jednostavna je i usporeda s prošlim kolom kada je Dinamo na istom mjestu protiv istog rivala slavio s uvjerljivih 4:0, a da uopće nije pružio neku spektakularnu igru, niti imao 55 dodira s loptom u kaznenom prostoru rivala i 15 udaraca iz istog kao što je u subotu imao Hajduk (čak pet od sedam udaraca Livaje je blokirano, što mu se ranije rijetko događalo). No, lider je imao pojedince koji su znali iskoristiti šanse i to je ta ključna razlika u kvaliteti rješenja koja ide u korist Zagrepčana, a Splićane gura u status favorita, ali samo za drugo mjesto.
Moglo bi se još raspravljati i o nekim potezima trenera Garcije, prije svega je li se nakon vodstva i dominantne igre osjećao presigurnim, pa prikočio, umjesto da se jednakim ritmom traži i drugi gol, a onda kada je vidio da u drugom dijelu ne ide po planu, možda prekasno mijenjao, ali to su već finese u zapažanjima koje ne mijenjaju previše ukupni dojam propuštenog u Varaždinu. Igrači bi samo još mogli razmisliti je li se onaj njegov termin ‘glad‘ odnosio i na pristup u očekivanom presingu, koji je kopnio što je utakmica odmicala, a u zadnjih desetak minuta ni s igračem više po isključenju Mitrovskog, nije bilo prave prijetnje za vratara Olivera Zeleniku.
Hajdukovi paradoksi tako kao da nemaju kraja jer lani je s Gennarom Gattusom, čija igra i taktika se često proglašavala negledljivom, imao osam bodova više od Dinama osam kola prije kraja, pa tek onda svemu platio skupu cijenu, dok sada pod Garcijom stvara barem dvaput više šansi i udaraca, a već nakon derbija sljedeće nedjelje može biti i 10 bodova iza lidera (jest, ključan je i faktor što je Dinamo značajno poboljšao bodovni učinak u odnosu na tad).
Tako će cijeli svijet 28. veljače 2026. pamtiti po napadu američke i izraelske vojske na Iran, dok je “bila vojska” Hajdukovih navijača dočekala simboliku 1. ožujka u crnini tuge da još jedna šansa za naslov prvaka polako odlazi u nepovrat. Emocija uvijek nosi dozu patetike, ali za one koji ne znaju, 1. ožujka 1995. Hajduk je u prvom četvrtfinalnom ogledu Lige prvaka na Poljudu svladao Ajax rezultatom 1:0 u jednoj od najvećih pobjeda u 115 godina povijesti.
Dok nam pogled bježi na dvije fotografije na regalu, jedna s Rive, a druga sa stadiona, sedam lica na njima plus jedna tada mlada dama, čvrsto su zagazili u šesto desetljeće života s nevjericom da je to bio zadnji nastup Hajduka u elitnom dijelu elitnog europskog natjecanja. Prošla je 31 godina i još će izgleda barem jedna. Poruka je od jednog s fotografije, koji se vraćao iz Varaždina, stigla i prije i brutalno kaže – ovozemaljski pakao navijanja za Hajduk…
