U suton, poslije drugog uzastopnog poraza nastavka prvenstva, najimpresivniji doživljaj bio je grobni muk, refleks razočaranja navijača Hajduka okupljenih na istočnoj tribini gradskog stadiona u Velikoj Gorici.
Brojne zastave spuštene, bubnjevi zaustavljeni, „prgava familija“ izgubila je volju za glasanjem, nije bilo ni zvižduka. Razočarani pobornici Hajduka razilazili su se svojim kućama, brojni konvoj otišao je prema Dalmaciji, najviše Splitu. Torcidaši, u pravilu fanatično odani, stalno pozitivno „napaljeni“, jer „i kad gube i kad tuku, uvijek vjerni svom Hajduku“, shvatili su kako je još jedna sezona otišla u vjetar. Opet, umjesto titule, radi rime događaju se „fritule“, kako to traje 21 godinu.
Trener Hajduka Gonzalo Garcia, pomalo neočekivano, našao se na „gingoli“, ljulja mu se položaj, ljušti se uvjerenje o napokon „pravom treneru na pravom mjestu“. Do izražaja dolazi spoznaja o nedovoljnoj učinkovitosti te njegove igre šaranja, postupnog osvajanja terena, duge izgradnje napadačkih akcija, pogotovo ta jalovost u završnici. No, Garcia nije zabrinut, on živi u svojem uvjerenju kako mu je momčad nadigrala protivnika, toliko da bi, po njegovoj logici, rezultat u dvobojima s Istrom 1961 i Goricom trebao biti višestruko povoljniji za Hajduka.
U kontaktu s novinarima Garcijine izjave djelovale su površno, svega tri pojašnjenja: kako je Gorica postigla pogodak, Hajduk nije; što je s ozljedom Michelea Šege i što očekuje od prijelaznog roka. Tamo nije bilo, recimo, jednog Tonija Bilića, bombardera, da Garciju izravno upita o mogućoj ostavci ili „šup-karti“.
Navijači Hajduka su, kao uostalom i brojni komentatori, prihvatili stremljenja Garcije o načinu igre, nadigravanju, ali poslije nove, treće pukotine s gubitkom bodova to je povjerenje poljuljano. Najprije jedan bod u tri utakmice, od 5. do 7. kola, zatim opet bod u dva susreta, 14. i 15. kolo, pa sada, na dva nastupa, u 19. i 20. rundi, nula bodova. Zbrojeno, to je katastrofalno: dva od mogućih 21 boda.
Navijače „bijelih“ više ne zadovoljava ona izmišljotina kako je „rezultat trend, a ideal vječan“. Sve više dolazi do izražaja rudimentarno nezadovoljstvo kod većine drukera, ne samo zbog gubitka bodova nego i s obzirom na događanja na Poljudu, za razliku od osjećaja vrhuške iz famozne udruge Naš Hajduk, koji bi – kako je rekao jednom njihov vođa – „željeli odmah proslaviti naslov prvaka, ali je važnije odrediti prave pravce razvoja kluba“.
I tako se događaju stalne nesigurnosti u radu i poslovanju, od kratkih gostovanja, uglavnom zalutalih u fotelji predsjednika (Svaguša 14 mjeseci, Grbić pet, Maleš 15, Bošnjak mjesec, Huljaj osam, Akrap dva), do Marina Brbića s mandatom od četiri godine, Ivana Kosa dvije, Lukše Jakobušića tri i pol, te trenutačno uspavane faze rukovođenja klubom na čelu s Ivanom Bilićem. On se još traži u prestižnoj ulozi predsjednika Hajduka, ali je u prvom licu odgovoran za moguću pat-poziciju s trenerom Garcijom.
On je, po svemu, brzopleto potpisao klauzulu ugovora za slučaj raskida, što predstavlja ubitačan teret za blagajnu kluba Hajduka. U biti, lako je bilo uručiti otkaze Goranu Milanku, Viku Laliću i Miši Krstičeviću, ali kada raskid ugovora s Garcijom i njegovim stožerom teži 1,2 milijuna, moguće čak i 1,5 milijuna eura, to je nezamislivo teže.
Ima nas koji smo svjesni neizvjesnosti položaja trenera, jer – bože moj – rezultati presuđuju, pogotovo na Poljudu. Garcija se mogao i poigravati na klupi Istre 1961, dok mu se, kao treneru Hajduka, mjeri svaka riječ. Otud nebulozno zvuče pojedine ocjene igre „bijelih“, kao: izgubili smo, ali smo imali mnogo šansi. Posebno se traže odgovori: zašto momčad igra mlako, pa i konfuzno ili, konkretno, kad nema Almene, zašto ne igra Livaja, kako je u sastavu Skoko prije Pukštasa, odnosno Guillamón prije Pajazitija…
