Postoje sezone koje nekom klubu mogu u velikoj mjeri odrediti budućnost za sljedećih pet, a možda i više godina. U velikim ligama takve sezone obično se vežu uz ispadanje iz lige. Samo za primjer, HSV je kao veliki njemački klub iz Bundeslige ispao 2018. Bio je to golemi šok, ali svi su u Njemačkoj bili uvjereni kako će se HSV brzo vratiti u elitu.
Međutim, HSV već sedmu sezonu u nizu igra Bundesligu 2, a u svakoj tražeći povratak među najbolje ispisuje dramu. HSV je prve tri sezone u Bundesligi 2 završavao na četvrtom mjestu. Prva dva izravno vode u Bundesligu, a treći ide u razigravanje. HSV je tri puta u nizu “bio kratak” za samo jedno mjesto. U sljedeće dvije sezone dva je puta bio treći i oba je puta “izvisio” u razigravanju za Bundesligu. Prošlu sezonu vratio se “starim” navikama te bio četvrti. Usput, HSV uredno ima rasprodan stadion na svim domaćim utakmicama, s prosjekom većim od 55 tisuća gledatelja.
Hajduku bi ova sezona mogla biti “ta”, ona koja će mu odrediti puno toga za sljedeće godine. Na proljeće će biti točno 20 godina kako Hajduk nije osvojio naslov prvaka što je samo po sebi dramatično za takav klub. A perspektiva je trenutačno takva da bi se “post” mogao poprilično produžiti. Hajduk se u posljednje dvije sezone uspijevao približiti borbi za titulu, ali svaki put bi na proljeće ostao bez energije. U ključnim trenucima “gubio bi glavu”. Baš kao što je HSV gubi u Bundesligi 2 već sedmu godinu u nizu.
Zašto je – međutim – baš ova sezona “ta”? Razlog leži u Dinamu. Mnogi će na prvu reći pa što je tu novo, nije li Dinamo već 20 godina najveći razlog Hajdukovih muka po pitanju osvajanja titula? Naravno da je, ali osvoji li Dinamo i sljedeće godine naslov doći će u poziciju da napravi takvu razliku u odnosu na Hajduk da će mu defacto postati nedostižan za novi dugi niz godina. Sada već znamo da će Dinamo s osvajanjem titule imati osiguran ulazak u Ligu prvaka, a to sa sobom donosi i zajamčenih minimalno 35 milijuna eura na koje treba dodati i bitno pojačane prihode od sponzora i prodanih ulaznica. I nogometni ugled koji ti širom otvara vrata za igrače koji će ostalim SHNL klubovima biti nedostižni, bez obzira kakve im novce ponudili.
Dinamovo zajamčeno mjesto u Ligi prvaka čini ga “drugim svijetom” za sve suparnike u ligi, pa tako i Hajduk. Dinamo će samo u Ligi prvaka zaraditi bitno veći novac od Hajdukovog kompletnog proračuna koji bi mogao imati u budućnosti. Već je sada golema financijska razlika između Dinama i Hajduka – Zagrepčani troše preko 60 milijuna eura, Splićani oko 35 – a ona će s Dinamovim osiguranim mjestom u Ligi prvaka samo biti još veća. Uz dodatak da kad klub (iz slabije nogometne zemlje) jednom osigura izravan ulazak u Ligu prvaka iz nje ispada samo ako nije nacionalni prvak.
Pred Hajdukom je stoga najvažnije proljeće u modernoj povijesti kluba. Želi li biti u statusu kluba koji u svaku sezonu ulazi s idejom da će osvojiti naslov, Hajduk ga na proljeće mora osvojiti. Ili barem mora moliti Boga da prvak bude Rijeka, može i Osijek – samo ne Dinamo.
Je li Hajduk sposoban Dinamu uzeti naslov prvaka? Ovakav kakav je sad jako teško, ali ljudi koji ga vode u prilici su poduzeti korake s kojima bi Hajduk bio u prilici napraviti takav podvig. Samo je pitanje jesu li ga sposobni poduzeti?
Hajduk nakon 18 kola ima sedam bodova više od Dinama. Sedam bodova je velika prednost za klub koji ima kvalitetu, snagu i stabilnost, ali i vrlo mala ako sve to nemaš. Na proljeće se igra novih 18 kola u kojima će u igri ukupno biti 54 boda. Matematički će Hajduk biti ispred Dinama osvoji li ih 48, a realno će mu i 42 donijeti plasman ispred Modrih, a vjerojatno i titulu. Nije realno očekivati da bi Dinamo mogao osvojiti 50 od moguća 54 boda. Dinamo nema toliko dobru momčad da bi mogao napraviti takav niz, a i nemojmo zaboraviti da je u siječnju i veljači čekaju još dvije iznimno teške utakmice (Arsenal i Milan) u Ligi prvaka, a one će već uzeti svoj danak.
Hajdukov je problem činjenica da ni Hajduk realno nema momčad koja bi mogla osvojiti 42 boda u 18 kola. Jesenas ih je osvojila 36, ali kako će prvenstvo odmicati, tako je realno očekivati pad u igri Splićana, jer nije problem zaključiti kako je Hajduk do tih 36 bodova došao “čupajući zube” iz utakmice u utakmicu, uz već standardno preveliku ovisnost o učinku Marka Livaje. Prethodne sezone više su nego čvrst uzorak da s takvim načinom igre ne možeš biti prvak.
Hajduk stoga za osvajanje 42 boda treba ozbiljna pojačanja. Najmanje dva, možda i tri igrača, prije svega u ofenzivnom segmentu igre.
Vratimo li se u ovo vrijeme prošle godine sjetit ćete se kako je predsjednik Lukša Jakobušić krenuo po pojačanja, jer je bio u sličnoj poziciji kao što je sada njegov nasljednik Ivan Bilić. Jakobušić je doveo Brekala, Kleinheislera, Perišića i po drugi put Nikolu Kalinića. Sve je to zvučalo iznimno pompozno, ali Perišić nije mogao igrati do kraja sezone, Kalinić je već bio umirovljen i skoro na neupotrebljiv, a Kleinheisler se nije uspio nametnuti. Brekalo možda nije bio pojačanje na razini na kojoj se to očekivalo, ali svakako je dao puno više nego sva ostala pojačanja zajedno. Međutim, Jakobušićev zimski pohod na pojačanja preko noći je udario u zid i potpuno se raspao. Ali barem je pokušao.
Nema Hajduk ni ove zime jamstva da bi pojačanja doista dovela Hajduk do titule. Jamstva u nogometu ne postoje, to se odavno zna. Hajduk je i ljetos doveo tri pojačanja – Rakitića, Bambu Sanyanga i Biuka – pa je njih učinak ostao poprilično upitan. Rakitić je zabio jedan gol uz tri asistencije, ali hajdemo reći da je svojim autoritetom, znanjem i mirnoćom u značajnoj mjeri doprinio igri Hajduka. Biuk ima gol i asistenciju, što je debelo premalo za krilnog napadača, premda je Biuk imao bljeskova u kojima su njegova brzina i prodornost radili razliku na terenu. Biuku nažalost nedostaje konkretnosti u završnicama i to mora debelo popraviti. O Bambi nema smisla previše raspravljati, on je potpuni promašaj i to se neće promijeniti, jer nema nogometnu klasu, a ni potreban karakter.
Hajduk bi stoga u siječnju morao iznimno pažljivo proanalizirati moguća pojačanja. Bilo bi sjajno kad bi mogao dovesti tri ofenzivca, a da barem dva budu u statusu pravih pojačanja. S takvim igračima Hajduk bi bio u realnoj prilici da osvoji ciljana 42 boda i naslov prvaka.
Međutim, Hajdukova blagajna nije u ovom trenutku stanju podnijeti potreba ulaganja. Recimo da bi tri igrača visoke SHNL klase za proljetni dio prvenstva koštala oko dva milijuna eura. Dva milijuna za klub koji troši oko 35 milijuna ne zvuče kao stavka koja se ne bi mogla premostiti. Naravno, Hajduk je i bez ta dva dodatna milijuna već u debelom crvenom, ukupno dužan približno 30-ak milijuna eura. Što je već vrlo opasan dug kad pričamo o egzistenciji kluba.
Netko će stoga logički zaključiti da Hajduk treba iz glave izbaciti bilo kakvu priču o pojačanjima nego se prioritetno posvetiti izlaznim transferima i smanjenju proračuna. To bi s ekonomske strane sigurno bilo opravdano, ali sa sportske to donosi ono što smo već jasno obrazložili – veliki i presudan korak unazad u utrci s Dinamom. Smije li si Hajduk to priuštiti?
Ivan Bilić karakterno nije Luška Jakobušić, nije čovjek koji hazardira, a nema ni Jakobušićevo iskustvo. Bilić sam ne može biti taj koji bi trebao smoći snage i odlučiti se za hazard koji donosi nove novčane gubitke Hajduku. Premda je pitanje koliko se dug od 32 razlikuje od duga teškog 30 milijuna?
Iza Bilića stoji Nadzorni odbor koji ga je i postavio za predsjednika. Uz Nadzorni odbor postoji i tijelo koje se zove Hajdučka zajednica, u kojem se nalazi 20-ak ljudi dokazanih u poslovnom svijetu, sposobnih namaknuti novac koji je Hajduku u ovom trenutku krucijalno potreban.
Postoje i brojni menadžeri koji su jako skloni Hajduku, a koji imaju veza u svijetu nogometa s kojima bi mogli pronaći igrače koji bi doista bili pojačanja. Tu je dakako i sportski direktor François Vitali, koji ne pušta glas u javnost, ali valjda sve te mjesece nešto radi? Ako postoji trenutak u kojem bi zajedno trebali sjesti svi koji na bilo koji način mogu pomoći Hajduku, onda je to baš sada. Jer je sedam bodova opipljiva prednost, a i Dinamo na terenu evidentno iskazuje slabosti koje suparnicima nude priliku da ga preteknu.
Sve što ljudi koji na bilo koji način vode Hajduk trebaju znati i više je nego jasno i jednostavno. Dinamo je već godinama daleko kvalitetniji, organiziraniji i financijski neusporedivo moćniji od Hajduka. S naslovom prvaka ta će se razlika drastično i na duže vrijeme nedostižno povećati, jer igranje u Ligi prvaka svaki će klub s ovih prostora lansirati visoko u nebo. Posebno kad znaš da imaš zajamčeno mjesto u njemu.
Hajduk se Dinamu može približiti samo na jedan način – mora kraj prvenstva dočekati ispred njega. Ne postoji drugi način. Trener Gattuso hitno treba pojačanja, a predsjednik Bilić, sportski direktor Vitali, Nadzorni odbor i Hajdučka zajednica moraju pronaći način da mu ih osiguraju. U suprotnom će Hajdukov san o tituli dug točno 20 godina potrajati još tko zna koliko…
