Postoje stvari koje su neshvatljive.
Gorana Vučevića u svibnju su tjednima nagovarali da se nakon dugih godina “izgnanstva” vrati u Hajduk. Nagovarali su ga izaslanici Torcide i Našeg Hajduka, oni su mu jamčili da će imati sve moguće nogometne ovlasti, potpuni mir i vremena koliko god treba kako bi na Poljudu mogao provesti svoje nogometne ideje.
Nagovarali su ga i Tomislav Mamić Tommy i Mijo Pašalić (APFEL), ljudi koji svojim novcem i poslovnim vezama već niz godina pomažu Hajduku. I oni su mu obećali da će čvrsto stati iza njega. Nagovarao ga je i Ljubo Pavasović, kojemu je Vučevićev povratak u Hajduk bio apsolutni prioritet. Nagovarali su ga baš svi koji imaju iole ozbiljnije uloge u Hajduku. Napokon, u svom ga je mandatu na povratak nagovarao i Lukša Jakobušić, bivši predsjednik Hajduka.
Svima je bilo kristalno jasno da je Vučević taj koji najbolje može pomoći Hajduku da se izvuče iz živog blata u kojem se koprca već 20 godina. Zato što je stručnjak s velikim znanjem i iskustvom. Zato što je pošten. Zato što je na Poljudu prošao sve razine – došao je tamo kao dijete, izrastao u izvanserijskog talenta, napravio transfer u Barcelonu, bio šef Akademije, trener prve momčadi i na koncu sportski direktor. Jako uspješan sportski direktor, i to u najtežem financijskom razdoblju u povijesti kluba. I uz sve to čovjek koji živi za Hajduk.
Zato je neshvatljivo da je Vučević završio misiju na Poljudu samo šest mjeseci nakon što se vratio.
Što se dogodilo? Vučević odlazi zato što se ne može pomiriti sa stanjem na Poljudu. To je jedina istina, svako drugo objašnjenje zaboravite. Novac nije problem, Vučević je dobro znao da ga na Poljudu nema. Odlazi jer nije dobio ovlasti koje je dogovorio i koje su mu bile čvrsto obećane. Svi su mu govorili da će imati ovlasti ravne onima koje Zvonimir Boban ima u Dinamu. U Maksimiru se Bobanove odluke ne preispituju, nego samo provode.
Na Poljudu se svaka Vučevićeva odluka preispitivala, nekoliko je puta bio odbijen, a s vremenom ga se za neke stvari nije ni pitalo. Vučević karakterno nije Boban, to smo još ljetos podvlačili. Bobanov je karakter žestok, mnogi bi mu u Dinamu nešto i rekli, ali nije im ugodno kad ih pogleda na svoj način. Vučević je neusporedivo blaži, uvijek spreman na razgovor, što očito ne prolazi, barem na Poljudu. Ne bi ni u Maksimiru, kad smo se već dotaknuli Bobana.
Vučević je ljetos dogovorio da će on biti taj koji će odlučivati o ugovorima igrača – s kim će se potpisati, s kim neće, kome će se produžiti ugovor, a kome ne. Međutim, to je i dalje u ingerenciji članova Nadzornog odbora. Vučević predlaže, oni prihvaćaju ili odbijaju. Tako stoji u Statutu kluba. Taj se Statut trebao promijeniti, ali nije se dirao. Zato što se članovi Nadzornog odbora nisu htjeli odreći tih ovlasti ili zato što nisu dovoljno vjerovali Vučeviću? Procijenite sami. Usput, Vučević se držao svih financijskih okvira koji su bili dogovoreni i bitno je pojeftinio momčad u odnosu na prošlu sezonu. I to u samo pola godine.
Vučević je ljetos dogovorio i da ima apsolutnu slobodu u biranju suradnika. Mišo Krstičević (šef Akademije), Vik Lalić (Vučevićev pomoćnik) i Goran Milanko (team manager) dobili su otkaze, a da Vučevića nitko ništa nije pitao. Toliko o Vučevićevim stručnim ovlastima.
O Vučevićevu odnosu s trenerom Gonzalom Garcijom puno je toga već ispričano ili napisano. Istina je da se Vučeviću neki trenerovi potezi nisu sviđali, ali Urugvajac je uvijek imao njegovu punu podršku. Ako je ljetos i razmišljao o novom treneru, pogled na Garcijinu otpremninu brzo ga je vratio u stvarnost. Hajduk si ne može priuštiti 18 mjesečnih plaća za Garciju, kao i kompletan njegov stožer. Ta stavka iznosila bi oko 1,5 milijuna eura. Hajduk ih nema, ali ih i ne bi smio potrošiti sve i da ih ima, jer bi se aktivirao UEFA-in financijski fair-play i Hajduk bi imao zabranu dovođenja igrača u sljedeća dva prijelazna roka. Što bi bilo pogubno za klub.
Vučević je – kako čujemo – na koncu pukao. Jedinu pravu podršku pružao mu je Pavasović, predsjednik Nadzornog odbora. Međutim, Pavasović očito nije uspio ostale članove NO-a imati na svojoj strani. Vučeviću saveznik nije bio ni predsjednik Uprave Ivan Bilić. U sporu oko statusa Marka Livaje – koji je svih tih šest mjeseci bio veliki kamen spoticanja – Bilić je uredno bio na strani Garcije, a kontra Vučevića. Možda i zato što je baš Bilić Garciji potpisao, za hrvatske prilike, nerazumnu otpremninu od 18 mjeseci. Uistinu, zanimljiv je lik Ivan Bilić. U dvije godine promijenio je četiri sportska direktora: Mindaugasa Nikoličiusa, Nikolu Kalinića, Francoisa Vitalija i Gorana Vučevića. A naveliko se priča da je bezazlen…
I što sada? Vučević nije idealan i nikako nije najbolji sportski direktor na svijetu. Međutim, jako je kvalitetan, a neizmjerno privržen Hajduku. Najgore je što ne vidimo nikoga tko mu je blizu, a koga bi Hajduk eventualno mogao dovesti. Ne bi Vučevića Torcida i Naš Hajduk, Tommy i Pašalić proljetos toliko molili da se vrati da su imali drugo kvalitetno rješenje. Nije ga bilo u svibnju, nema ga ni danas. Sportski direktor nije stoper pa će se ukazati poput Mlačića i nakon 15 odigranih utakmica pokazati istinsku klasu. Sportski direktor stvara se godinama. I svejedno samo rijetki na kraju budu i uspješni.
A tko bi uopće mogao naslijediti Vučevića? Slaven Bilić je, kao najbolje rješenje, ljetos bio čvrst u odluci da ne želi na Poljud. Tomislav Erceg ili možda Tonči Martić? Obojica su dokazani nogometni agenti s pregršt znanja i veza po svijetu, Erceg je čak već i bio sportski direktor. Međutim, oni na to ni ne pomišljaju. Saša Bjelanović, koji radi sjajan posao u Puli? I on je već bio u Hajduku na toj funkciji, nije se dugo zadržao. Ostaju neki novi, nedokazani i neiskusni, sretni što će im Hajduk u bilo kakvim okolnostima otvoriti vrata. Takvi su osuđeni na propast prije nego što zakorače u Split.
Hajduk si stoga veći udarac nije mogao zadati. Umjesto da Vučeviću raširi krila kao što ih je Dinamo raširio Bobanu, Hajduk ga se lakoćom odrekao, bez ikakve ideje o njegovu nasljedniku. Sa Statutom koji će svakoga tko dođe raditi na Poljud odmah podsjetiti tko, zapravo, ima zadnju riječ. Ni nakon toliko poraznih i bolnih Hajdukovih godina to se nije promijenilo…
