Hajduk, izvjesno je, ulazi u prijelazno razdoblje. Da, traje još sezona, ali je pri kraju. I valja razmišljati o budućnosti bez obzira na ishod prvenstva. Želje Bijelih dobro se znaju, a veliko je pitanje hoće li se ispuniti. Hajdučki puk najviše žali za morem propuštenih prilika koje je Bijelima ponudila konkurencija. Titula je već 20 godina star nedosanjani san, a po mnogočemu je izgledalo da je ovo “ta” sezona. Jedan od glavnih rivala na tom putu Hajduku je Rijeka. A ona, recimo, u jednoj stvari može biti primjer klubu s Poljuda.
2012. godina bila je pred 13 ljeta, a tada je klub preuzeo Damir Mišković, sposoban čovjek koji je do dana današnjeg napravio mnoge dobre stvari, stvorio je temelje da klub danas bude kakav jest. Svaki je početak težak pa je tako i Miškoviću bilo teško zakoračiti u posao. Ali, imao je ideju i viziju. A to je pravi početak svake priče. Baš taj period bio je prvi prijelazni u Hajduku, a za predsjednika je u srpnju 2012. godine za predsjednika izabran Marin Brbić te tako počeo prvi mandat na Poljudu. Te se sezone Bijeli nisu proslavili, završili su na četvrtom mjestu što nikako ne zadovoljava ambicije kluba. Ipak, prolaznost je donijelo osvajanje kupa protiv Lokomotive, a na klupi je bio Igor Tudor.
Početak sljedeće sezone donio je i Superkup protiv Dinama u kojem su Bijeli poraženi nakon jedanaesteraca. Te su sezone, recimo, najveća snaga Miškovićeve Rijeke bili Andrej Kramarić i Ivan Krstanović, a isto se može reći i za Močinića. Anas Sharbini i Leon Benko bili su tada u najboljim nogometnim godinama. Mišković je odmah krenuo jako, pamte se u tom periodu i ozbiljne klase kakva je bio Moises, ili recimo Bezjak i Bekim Balaj.
Sve to vrijeme ekipom je kormilario Matjaž Kek i to je bio nagovještaj plodnih dana. Riječani su u sezoni 2016./17. osvojili dvostruku krunu, a osjetili su i skupine Eurolige. To je, recimo, posljednji s Hajdukom uspio Stanko Poklepović Špaco. I dok je trajala ta riječka idila, Hajduk se tražio.
Nije Marinu Brbiću bilo lako. Recimo da je najbliže Europi Hajduk bio u sezoni 2014./15. kada ga je u playoffu izbacio tada moćni Dnipro za koji je igrao Nikola Kalinić. Godinu kasnije je Goran Vučević kao sportski direktor iz Sesveta doveo Francka Ohandzu koji je postao ikona hajdučkog puka i to je jedino za notirati iz te sezone. Brbić je iz Hajduka otišao 2016. godine, a za njegovog prvog mandata i nije bilo nekog uspjeha.
Privremeno rješenje je bila Marijana Bošnjak, a zatim je uslijedio dolazak Ivana Kosa. Osječanin je bio konkretan, imao ideju, a s njim je u klub došao i Mario Branco. I taj je dvojac do sada bio najbliži onome što su radili Jakobušić i Nikoličius. Problem je što su u te četiri godine raspona od Kosa do Jakobušića promijenjena još dva predsjednika. Jasmina Huljaja se prosječan pratitelj nogometa ni ne sjeća, a Brbić se u drugom mandatu nije dugo zadržao.
Jakobušić i Nikoličius imali su ideju velikog Hajduka. Dubrovčanin je došao iz Juga s kojim je osvajao naslove, a šampionski kod htio je ugraditi u Poljud. Potez njegove ere jest dolazak Marka Livaje, a zvučan je tada bio i povratak Lovre Kalinića. Jakobušić je stigao kad je Hajduk praktično bio na izdisaju. Zatekao je klub na sedmom mjestu, a trebalo je u polusezoni ući u europske kvalifikacije. To se i dogodilo, ali više od toga se u četiri godine nije moglo. Osvojena su dva kupa, a najavljivalo se i mnogo više od toga. Jakobušića je zamijenio Ivan Bilić koji se neće još dugo zadržati na Poljudu pa će Hajduk u novu potragu. Za to vrijeme je dijelom lutao i Mišković s Rijekom, ali bi svoje pogreške ispravljao. Stigao je u tom razdoblju od Sersea Cosmija i razočaranja do Radomira Đalovića i borbe za naslov prvaka. Hajduk je uvijek tu, u vrhu, ali rijetko s ispunjenim ciljevima. Usporedbe radi, za Miškovićevih 13 godina na Poljudu se promijenilo čak 8 predsjednika.
Ovo će ljeto opet biti prijelazno, a kako će Hajduk izgledati može se samo nagađati. Jakobušić i Kos bili su najbliže onome što je predsjednik Rijeke, ali obojica su na kraju neslavno završila. Svakako, godinama su Bijeli u potrazi za kontinuitetom, a Rijeka ga već 13 godina ima.
