Ako Hajduk ne uspije izliječiti frustracije zbog dvadesetgodišnje apstinencije te na kraju ne bude velikog slavljeničkog praska na Rivi, sjetit će se ove nedjelje. Tehnički nije bio blizu trijumfu, ali imao je sve uvjete da bude pobjednik, međutim još jednom ostavio je Dinamu bocu kisika u rukama. Puno je još dvanaest kola.
Gennaro Gattuso, koliko god se mučio, ipak je napravio ozbiljan posao, a stari maher Ivan Rakitić ponovno je demonstrirao što znači klasa u takvim ogledima. Dobar je bio Michele Šego premda se ima zbog čega gristi jer nije zabio jednu od najboljih šansi, no napravio je to Filip Krovinović. Raritetno glavom.
Već u prvom poluvremenu Hajduk je igrao bolji nogomet. Iako je Dinamo statistički imao više dodavanja, gost je djelovao sigurniji na lopti i kompaktniji, a odavno nije napravio toliko šansi na Maksimiru. Livaja i Šego propustili su svaki po dvije prije nego što je Franjić zabio autogol. Bijeli su bili agresivniji, uspješniji u duelima, uzimali “druge lopte”, imali osjetno veći broj dodavanje u protivničkom kaznenom prostoru. Kasnije su od 65. igrali s čovjekom više, na kraju kratko i s dvojicom, ali poravnali su tek u sudačkoj nadoknadi koja je trajala šesnaest minuta.
Iz Dinama će reći “vodili smo do 91. minute”, no problem Modrih nije ovaj rezultat, nije čak pretjerano niti stanje na tablici jer ono je i dalje aktivno, Dinamova drama i tragedija je što nije bio u stanju nadigrati Hajduk, a toliko je to htio, što mu se nije uspio nametnuti, dominirati, pokazati da vrijedi tih jedanaest bodova u Ligi prvaka, a kao desert na sve nije bio sposoban niti sačuvati dvije rezultatske prednosti koje je stekao u savršenim trenucima na startu prvog i drugog dijela igre. To što je primio gol u sučevom vremenu samo je formalnost jer daleko je bio kraj zbog ranijih prekida uslijed bakljada…
Dinamo je ponovno igrao veliki dio utakmice brojčano inferioran, to govori o nervozi i šoku u kojem su se našli jer mislili su da je naslov za njih rezerviran, a kad su shvatili da to nije tek tako, proradila je psihoza. Sam trener će spomenuti i strah. Baš djeluju da su u grču.
U šestom susretu s izravnim rivalima Rijekom i Hajdukom nemaju pobjedu, od mogućih 18 osvojili su tek tri boda, ali i taj grozan podatak tek je preludij za glavni koncert zvižduka koji Dinamova struka i momčad opravdano dobivaju. To je činjenica da im za naslov prvaka treba serija pobjeda, a i dalje ne izgledaju da su za to kadri. Dinamo Hajduku nije uspio nametnuti pas igru, nego su gosti čak bili bolji u tome predvođeni Rakitićem, u napadu je Kanga kampirao “daleko na pučini” bez dodira s ostatkom ekipe, a to kako igraju obranu, ma što Cannavaro rekao, nije po organizaciji i angažmanu na razini profesionalnog nogometa. Krovinović je opet ostao sam za 2:2.
Petar Sučić ima teži povratak nakon ozljede nego što smo očekivali jer igranje na šestici zadaje mu gorke jade, nikako da pokrije protivničke veznjake u međuprostoru i kad napadnu dubinu, a vezni red koji je činio zajedno s Baturinom i Stojkovićem, a koji je trebao biti zlatna žica i prevaga Dinama, to apsolutno nije bio. Iako se Martin vratio starim navikama te je golom i asistencijom zavrijedio epitet igrača utakmice. S ovakvim nogometom Modri će put Konferencijske lige. Odlična vijest za njih je što se s desetoricom barem nisu raspali i predali kao na Rujevici.
Cannavaro je u tjedan dana pao od Rijeke i Osijeka te ima samo bod s Hajdukom u predstavi koja modri puk dovodi do panične brige da kraj neće biti dobar. U klubu će kazati da na njega dugoročno računaju, ali kad ne bi bio već treći trener ove sezone, a što govori da krivaca ima više, krenuo bi lagano put Italije. Ovako, Cannavaro ostaje na posuđenom vremenu. Novi test je Koprivnica. Ništa nije izgubljeno ako Dinamo počne igrati kako spada. Ali to svi ponavljaju mjesecima i ne događa se. Poput Godota čekaju se Petković i Mišić. No, kad će…
