Netko je u domaćem okruženju pobornik teze da treneri nisu (naj)važniji akteri kluba. Kako funkcioniraju HNL-ovci, to se potvrđuje. Smjenjuju se treneri kao na tekućoj vrpci, mijenjaju se igrači u masovnom mlaznom ritmu. Jedina stalnost je amorfna Liga 10 i natjecateljski odnosi unutar iste. Kontrasti priče u Hrvatskoj su normala. Sve što se može nelogično raditi je logika.Debakl Hajduka, Osijeka i sada Rijeke, eliminiranih u eurokvalifikacijama od objektivno slabijih suparnika, još jedna je, zvučna i bolna, potvrda dekadencije domaćeg klupskog nogometa. Koja se do jučer prekrivala reprezentativnim uspjesima, a danas će se zasjeniti Dinamovim napredovanjima. U obje priče to su izuzeci koji potvrđuju da HNL srlja u podrume nogometnih zbivanja. Zašto je to tako? Uzet ćemo primjer Rijeke, ali samo kao simboliku…
Povijest kluba ima novu eru od 2012. kad je Damir Mišković uz Talijana Volpija spasio Rijeku od bankrota i nestajanja. U 12 godina ta privatizirana Rijeka ostvarila je najveće uspjehe. Prvi naslov prvaka i dupla kruna (2017.), 4 kupa, 1 superkup + 4 nastupa u grupi Europske lige. Uz to, izgrađen je klupski kamp i manji stadion. U tih 12 godina Miškovićeve vladavine, u kojoj je kritična bila tek prva sezona uz akrobatska spašavanja prvoligaškog statusa, Rijeka je registrirala 203 igrača (prosječno 24 po sezoni) iz 110 klubova. Najviše iz domaćeg kruga (U19 i Rijeka II), a izvana iz Dinama 19, Osijeka 7, iz Širokog Brijega i Istre 1961 po 6. Za odštete je uloženo 11,4 milijuna eura (prosječno 876 tisuća eura po sezoni). U obrnutom smjeru, Rijeka je u 172 kluba plasirala 306 igrača, a inkasirano je odšteta u visini 83,2 milijuna (prosjek 6,4 milijuna eura po sezoni). Podaci su po TM-u, zato nisu 100% precizni, ali su više nego dovoljno uvjerljivi za trendove.
Rijeka je, dakle, napravila kvalitativni skok u eri Mišković (Volpi), prije svega u prvoj polovici. U njoj je za trenera angažiran Matjaž Kek. Slovenac je na klupi Rijeke proveo 274 utakmice i uzeo 4 trofeja, uključujući povijesni prvi naslov. Nakon autokratskog tipa trenera došli su drugi (Bišćan, Rožman, Tomić, Tadić–Budicin, Cosmi, Jakirović, Sopić, Đalović), koji su nanizali zajedno manje utakmica od Keka. Uzmemo li omjer ulaz-izlaz igračkog kadra, uz taj “vrtuljak” na klupi, nije uopće čudno da je Rijeka, u crescendu tih loših trendova, u Ljubljani izgledala kao brod koji pluta na pučini izgubljen u nemoći da se pokrene. Naprezati momčad i struku može se koliko se želi, ali ne dok god se želi. Fluktuacija po svim razinama, te kontinuirano promicanje devize da se svakog želi prodati, u bilo kojem trenutku, a pritom mijenjati trenere kao alibi, politika je koja Rijeku onemogućuje iz sezone u sezonu. Mislimo u odnosu na onu Kekovu, koja je donijela novo polazište. Činjenica da i Hajduk te Osijek imaju iste, gdjegod i gore probleme, doprinosi da se Rijeka drži pri vrhu i stvara nerealan dojam, kao prošle sezone, da je sposobna biti opet prvak…
Iz gore navedenih podataka može se razumjeti da Rijeka ne uspijeva otvoriti novi ciklus, koji bi bio na temeljima Kekove ere, a stalnim mijenama trenera priječi se logika procesa stvaranja momčadi, njen rast, natjecateljski zenit i posljedično transferno oplođivanje za novi ciklus. Damir Mišković bio je zaslužan za gore navedene uspjehe i on je glavni odgovorni akter ovog posvemašnjeg debakla u Ljubljani. Jer, on određuje sve u svom klubu. Dok je prvih 5-6 godina bio logičniji i umješniji, zato je i Rijeka napredovala, u drugoj polovici ere temeljnu razvojnu nogometnu priču zamijenio je kontinuitetom prioriteta financijskim pitanjima. Dakako da je to njegovo pravo jer je klub u njegovim vlasničkim okvirima i on je taj koji mora osiguravati da Rijeka živi i funkcionira. No, uvjerljiv je dojam da je nogometna politika i logika potpuno zapostavljena, što zapravo bitno limitira šanse da se na bolje promijeni financijska priča. To se svakako ne može dogoditi s astronomskim cijenama ulaznica (za domaće prilike) na Rujevici jer se to onda reflektira na manjoj posjećenosti, narušavanju atmosfere i povjerenja, a u konačnici i dodatnim teretima klubu. Ali može se prilagodbom realnim mogućnostima trošenja i ambicijama.
Rijeka je samo primjer onog što se zapravo događa kao trend HNL-a. Osim sada namirenog Dinama, svi su fokusirani samo kako prodati nekog igrača i preživljavati, a stručna problematika i igračka pitanja su “reda radi”. No, debakli se na mogu opravdati time što se netko bori za financijsko funkcioniranje. Rijeka ima kadar vrijedan 51 milijun eura, a Olimpija 9,8 milijuna eura. Osijek je 21,7 milijuna eura, a Zira 10,3 milijuna eura. Hajduk je 50,5 milijuna eura, a Ružomberok 6,7 milijuna milijuna eura. Odakle ta nemoć sigurno boljih momčadi protiv sigurno tehnički inferiornijih? Osim gornjih stalnih mijena, bez logike, kao što je bila Sopićeva, uzrok je u neorganiziranosti igre, siromaštvu taktičkih pristupa i manjku čvrstih stručnih stavova prema upravljačima kluba, da bi se održavao privid stabilne pozicije.
Naravno da je HNL jači od slovenske, azerbajdžanske, rumunjske ili slovačke lige. No, debakli koji se događaju mogu vrlo jasno ukazati na trendove i u kojem pravcu se ide. HNL, osim Dinama, ide u dekadenciju, a oni koji su nekad bili u tom trendu, napreduju. S manje love i više poniznosti, bez arogancije koja vlada u centrima moći HR nogometa.
