Radomir Đalović (42) i Mario Kovačević (49) dvije su najveće trenerske priče hrvatskog klupskog nogometa u ovoj sezoni. Još su u kolovozu bili daleko od bilo kakvih važnijih uloga, da bi u travnju izborili finale Kupa. U međuvremenu su obojica napravila sjajan posao na klupama Rijeke i Slaven Belupa, radeći doduše u potpuno različitim okolnostima i s potpuno različitim ciljevima.
Đalović je ljetos preuzeo Rijeku nakon što je Željko Sopić dobio otkaz, koji mu je Rijekin predsjednik Damir Mišković želio uručiti još u svibnju, ali mu ga je iz ‘političkih‘ razloga (izbjegavanje sukoba s navijačima) uručio tek sredinom kolovoza. Đalović je dočekan s velikom skepsom u nogometnom, medijskom svijetu i navijačkom svijetu. Nedokazani Crnogorac koji nikada nije samostalno vodio neku momčad odjednom sjeda na klupu aspiranta na trofeje.
Labrović – Smolčić, Mitrović, Galešić, Veiga – Pašalić, Hodža, Banda, Pjaca – Obregon, Ivanović. Njima još pridodajte igrače poput Grgića, Mirka Marića, Krešića… Sve je njih Rijeka prodala tijekom ljeta ili zime. Četiri A reprezentativca Hrvatske (Ivanović, Pašalić, Labrović i Pjaca), jednog bivšeg (Mitrović), tri naša mlada reprezentativca (Hodža, Smolčić i Galešić) i jednog portugalskog (Veiga). I svejedno je Đalović od prvog dana znao da će od njega i navijači i veliki dio medija tražiti lov na trofeje. Jer je to tako otkako Damir Mišković vodi Rijeku. Koliko god igrača odlazilo, trener Rijeke je na vjetrometini, nemilosrdno izložen očekivanjima i kritikama.
Stoga debitant Radomir Đalović zaslužuje duboki naklon za sve što je napravio vodeći Rijeku u prethodnih sedam mjeseci. Nakon što je u srijedu (sretno, ali zasluženo) izborio finale veselio se kao da je osvojio Ligu prvaka. Premda nije osvojio trofej, ušao je u finale Kupa u kojem će objektivno Rijeka biti barem lagani favorit, a u prvenstvu je samo bod iza vodećeg Hajduka. Pročitajte još jednom tko je sve ljetos napustio Rujevicu i shvatit ćete da je Đalović napravio više nego što je itko imao pravo očekivati.
Objašnjavajući mi ljetos u telefonskom razgovoru zašto je odabrao Đalovića Mišković je bio jasan: “Ima trenerski gen, ima i strast i hrabrost, odan je klubu, zašto mu ne bih dao šansu? Koje to dokazane trenere mogu dovesti na Rujevicu?”
Ima još nešto: Đalović nikad nije imao problem reći što misli o kvalitetama igračima. I ovo je Mišković ispričao:
– Uvjeravao me da je mladi portugalski bek Danilo Veiga izvrstan potencijal i da ga trebamo istrpjeti, ali nama je on cijelu prošlu sezonu proveo na klupi pa je ljetos otišao iz kluba. Nekoliko mjeseci kasnije otišao je u Lecce za milijun eura i igra Serie A. Također je čvrsto zagovarao Djouahru kao krilo koje itekako može raditi razliku. I sada je taj Djouahra veliki adut Rijeke.
Đalović je zasigurno svjestan da nema pravo ni pomisliti na opuštanje zato što je u finalu Kupa. Za sada je veliki dobitnik sezone, ali do njezinog kraja čeka ga još 11 utakmica: devet u prvenstvu i dvije u Kupu. Serija lošijih rezultata brzo bi izbrisala sve dobro što je do sada napravio i ponovno bi bio na vjetrometini. To je život trenera koji sjedi na klupi kluba od kojeg se uvijek očekuje najviše, bez obzira na to što postoje itekako objektivne okolnosti zbog kojih bi Đalović imao pravo reći – finale Kupa i plasman među četiri u SuperSport HNL-u već su sami po sebi dovoljni da Rijekinu sezonu ocijeniš uspješnom.
Mario Kovačević u Koprivnici živi sasvim drugačiji život. Premda je vodeći Varaždin pokazao veliko trenersko znanje i hrabrost inzistirajući uvijek na otvorenoj igri i nadigravanju, Kovačević nije uspio ući u krug trenera koji bi se trebali razmatrati za veliku HR četvorku (Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek). Kao, u Varaždinu je doma, a izvan njega nije se maknuo dalje od nekoliko niželigaša. Koliko god i u Varaždinu nizao sjajne rezultate.
Slaven Belupo ga je u klub doveo samo s jednim ciljem: izboriti ostanak. Podsjećamo, Kovačević je preuzeo Slaven nakon 5. kola i tek jednog osvojenog boda. I nemojte zaboraviti da je Slaven sezonu ranije završio na devetom mjestu, punih osam bodova od Istre koja je bila ispred njega. Srećom za Koprivničane, u ligi je bio Rudeš…
Slaven Belupo danas je četvrti u prvenstvu i finalist je Kupa. U posljednjih 20 kola Hajduk i Slaven dijele prvo mjesto po broju osvojenih bodova. Nitko u ligi nije pobrao više komplimenata za igru koju je pod Kovačevićevim vodstvom prezentirao Slaven, afirmiravši mladiće poput Jagušića, Čubelića, Šute…, ili oživjevši karijere Grgića, Dolčeka, Nesterovskog. Ivan Sušak pod njegovim je vodstvom izrastao u sjajnog golmana.
Pod Kovačevićevim vodstvom svaki igrač napreduje, čemu smo svjedočili i dok je vodio Varaždin. Kovačević nikada neće biti trener koji će zbog lova na bodove odustati od svoje nogometne ideje i to ga čini drugačijim od velike većine hrvatskih trenera. Sada je napokon za svoj rad dobio i punu afirmaciju, priznanje kompletne nogometne javnosti. A čelnici Slavena punu satisfakciju za iskazanu hrabrost, jer nije bilo lako – zbog svih poznatih okolnosti – odlučiti se za Marija Kovačevića.
Kovačević – za razliku od Đalovića – neće u preostalih 11 utakmica živjeti pod većim presingom. Slaven Belupo nije Rijeka, nije klub koji cilja na trofeje. Rekli smo da je prethodne sezone momčad završila na 9. mjestu, sezonu ranije na 8., a samo se dva puta (posljednji put 2018.) uspjela domoći 6. mjesta otkako postoji liga 10.
Skromni plasmani i prazne tribine zaštitni su znak Slaven Belupa već dugo godina, a Mario Kovačević to je u samo nekoliko mjeseci dramatično promijenio. Koprivnica danas pršti nogometnim ponosom, optimizmom i euforijom. Momčad je četvrta u prvenstvu i u finalu Kupa, nadomak je prvog trofeja u povijesti kluba i plasmana u Europu u kojoj je posljednji put igrala davne 2008. Stoga je Kovačević cilj koji je predstavljen pred njega nakon što je preuzeo momčad odavno ispunio.
Međutim, jasno je da će Slaven i u preostalih 11 utakmica jurišati na pobjede. Kovačević je trener čiji pristup nogometu ništa ne može promijeniti: sve za pobjedu, ali ako je ikako moguće uvijek kroz nadigravanje, nikad kroz destrukciju.
Mario Kovačević je domaći trener, prošao je sve trenerske razine, od niželigaša do toga da dovede momčad u finale Kupa i u poziciju da se u prvenstvu bori za vrh. Koprivnica mu je ionako kao drugi dom, jer za Slaven Belupo je igrao čak pet godina i skupio oko 100 nastupa. Radomir Đalović je Crnogorac, ali godinama je igrao najprije za Zagreb, a onda i za Rijeku. Na Rujevici je i pune četiri godine bio u ulozi pomoćnog trenera, dok nije dobio pravu priliku. Đalovića stoga ne tretiramo kao stranca, nego kao “naš trenerski proizvod”, kao domaćeg stručnjaka s Rujevice.
I Rijeci i Slaven Belupu itekako se isplatilo vjerovati u domaće trenere, one koji sve znaju o klubu, njegovim mogućnostima, manjkavostima, ali i ambiciji, Hrabri, gladni i jeftini. Samo su tražili pravu priliku da se i oni i klub zajedno lansiraju u nebo. Ili za početak – barem u finale…
