Zagrebački navijači baš i nisu previše “zagriženi” za događanja na Kajzerici, izuzev par stotina standardnih posjetitelja na maksimirskim tribinama, no značajna podrška ovih dana stiže s Bliskog istoka. Dalo se to zaključiti po nedavnoj objavi Lokomotive, čije su komentare preplavile poruke koje možete pročitati samo s desna na lijevo. Arapska navala na društvenim mrežama stigla je u čast Ibrahimu Sabri (20), prvom Jordancu u povijesti elitnog klupskog nogometa Hrvatske.
– Ništa, hvala, u tijeku je fasting – kratko će napadač odgovoriti konobaru na terasi klupskog kafića, gdje nam je mladić, koji je s 11 godina odustao od škole kako bi se u potpunosti predao nogometu i pomogao bližnjima, ponudio djelić svoje životne priče.
– Radilo se o žrtvi za obitelj, za sve koje volim. Zato mi nije bio problem napustiti rodni grad Amman. Morao sam to učiniti, nogomet je moj život, igram ga za sebe i svoju obitelj. Naravno, europski nogomet san je za sve igrače iz Jordana, mogu samo biti sretan što sam ovdje i dati sve od sebe kako bih izgradio dobru karijeru. Obitelj je trenutačno ovdje u Zagrebu, podržavaju me, ali već za nekoliko dana vraćaju se u Amman – kaže nam Sabra prije nego što ćemo se nadovezati na spomenuti post.
– Razdoblje ramazana jako je teško i zahtjevno za sve, pogotovo sportaše. Nema jela ni pića od 5 do 17 sati, naravno da to otežava treninge, ali može se izdržati. Tako da u ovom trenutku neću popiti kavu s vama, premda bi se tu Jordanci i Hrvati lako mogli poistovjetiti – potvrđuje Sabra da je pohvatao konce.
Jordanac je u našu metropolu stigao prije mjesec dana u vidu posudbe iz turskog prvoligaša Göztepea, šanse da će se dugoročno zadržati u hrvatskom nogometu stoga nisu velike.
– Nogomet je nepredvidljiv i sve je moguće, no pretpostavljam da ću se vratiti u Göztepe jer tako predviđa moj ugovor. Volio bih u skorije vrijeme s njima zaigrati Europu, cilj je biti među najboljim klubovima Turske. No, dobro sam se snašao u Lokomotivi. Kratkoročni ciljevi podrazumijevaju što više pogodaka u HNL-u – navodi mladi napadač, koji je prošle subote zatresao mrežu Varaždinu (1:1) kao igrač 79. nacionalnosti koji je zabio gol u HNL-u.
– Svakako mi pomaže napadačko iskustvo trenera Nikice Jelavića. Čitao sam o njemu, znam da je bio dobar ofenzivac i, kao igraču s iste pozicije, to mi odgovara. Volio bih i pomoći momčadi na koji god način mogu. U klubu sam već stekao prijatelje, ponajviše se družim s Aleksom Stojakovićem. Malo me uče i hrvatski jezik, zasad sam zastao na “dobar dan” i “kako si”. Lijepo su me primili, stoje mi na usluzi kad god zatrebam pomoć. Jako dobri ljudi.
Sabra slobodno vrijeme uglavnom provodi kod kuće, Hrvatsku je poznavao tek putem sportskih uspjeha, ali brzo se “udomaćio”.
– Sviđa mi se život ovdje, Zagreb je lijep grad i odmah mi se dopao. O Hrvatskoj nisam znao previše prije samog dolaska. Naravno, prepoznao sam sjajne rezultate reprezentacije, po tome ste poznati diljem svijeta. Puno sam čitao i o ligi, smatram da se radi o kvalitetnom nogometu, a jedini cilj mi je igrati što više. Volim brz i fizički snažan nogomet, volim imati mnogo prostora za igru, tako da se liga uklapa u moj stil. Je li mi ijedan igrač iz lige upao u oko? Nije još, ipak je prošlo premalo vremena.
Lokosi u nedjelju gostuju kod Hajduka na Poljudu, Sabra će pokušati iskoristiti klimav trenutak Hajduka i podebljati golgetersku bilancu. Kaže, hrvatska nogometna kultura ne razlikuje se previše od jordanske.
– Čuo sam za splitske navijače, no tek ih trebam upoznati pa ne znam reći jesu li luđi od onoga što sam doživio u svojoj zemlji. Iz igračkog aspekta, ovdje je znatno veći naglasak na fizičkom dijelu i dinamičnijem ritmu. Jordan ima jako dobre i glasne navijače, premda posljednjih godinu-dvije ne dolaze toliko na utakmice. Zašto? Iskreno, ne znam ni sam. Imamo dva moderna stadiona, jedan od njih dom je mojeg bivšeg kluba Al-Wehdeata.
Spomenuti klub nalazi se u Ammanu, prijestolnici Jordana koja broji oko četiri milijuna stanovnika i mjesto je Sabrina odrastanja.
– Radi se o lijepom mjestu, premda ne bih znao istaknuti neke posebnosti osim toplih ljudi.
Wikipedia, pak, izdvaja pokoju specifičnost. Grad je izgrađen na sedam brežuljaka, naseljen još otprije minimalno sedam tisuća godina prije Krista, a ulice su, piše, prepune – mačaka.
– Ha, ha! Da, to je istina.
Sabru bismo, pak, prije mogli prozvati jordanskom gazelom. Prije tri godine postao je državnim prvakom, ne na kakvom nogometnom turniru, već u sprintu na 100 i 200 metara.
– Za 100 metara trebalo mi je oko 11,5 sekundi. Zanimljivo, uopće nisam trenirao za tu utrku. Otrčao sam je jednom u životu, bez prave pripreme… Atletika je popularan sport u Jordanu, doduše ne kao nogomet koji je ipak broj jedan. Ne, nisam razmišljao o atletskoj karijeri, već sam se u utrci okušao samo zato što volim isprobavati različite stvari. Dobro se, recimo, snalazim i u plivanju. Kako god, moj život definitivno je nogomet.
Budući da broji tri nastupa za reprezentaciju Jordana tijekom azijskih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, Sabra se nada da će na ljeto otplivati i preko Atlantskog oceana. “Vitezovi” pod izbornikom Jamalom Sellamijem po prvi su put u povijesti izborili nastup na Mundijalu.
– Nevjerojatan osjećaj! Ne mogu reći da nismo to očekivali, nadali smo se, vjerovali… U skupini smo s Argentinom, Alžirom i Austrijom, radi se o vrlo teškim protivnicima, no vjerujem da se nećemo pojaviti samo kao turisti. Imamo puno dobrih igrača, i sebe bih svrstao u tu skupinu. Kao i svi drugi, borit ću se do samog kraja da bih zaradio novi poziv – naglašava Ibrahim Sabra pa podvlači:
– Što više golova za Lokose, dobar rezultat momčadi u hrvatskoj ligi, poziv pa nastup na Svjetskom prvenstvu! To su ciljevi do kraja godine.
