Utakmica stoljeća, najslavnija večer našeg nogometa! Vrište pozlaćeni epiteti pod autorstvom La Gazzette dello Sport, čiji su novinari sigurno pisali i u zanosu, jer imala je Italija i mnoštvo krasnih trofejnih noći, a Inter do trofeja tek treba stići. Međutim, nema spora da je polufinalni dvomeč s Barcelonom, ukrašen s 13 golova u režiji 12 različitih strijelaca, posljedično i slavljem Nerazzurra nakon 210 spektakularnih minuta, uz bok najboljim kadrovima što je Liga prvaka ikada ponudila. Ništa protiv takve teze nema ni Dario Šimić, koji je ponajveći klasik, odnosno finale iz 2006., sa svojim Milanom proživljavao iz prve ruke.
– Ne sjećam se neke utakmice koja je izazvala više emocija. Na Meazzi, odnosno San Siru, proveo sam 10 godina igračke karijere, radi se o uistinu posebnom stadionu, gdje igrači osjećaju fenomenalnu atmosferu. U srijedu smo svjedočili jednoj od najvećih utakmica koju jedan nogometaš može odigrati, utakmici koja će se zauvijek pamtiti i prepričavati, tako da mogu samo zamisliti kako je Meazza disala po završetku susreta – kaže nam velikan našeg nogometa, koji je poslije Dinama stanovao u svlačionici Intera (1999. – 2002.), premda će najveće uspjehe, što broji i dva pokala Lige prvaka, potpisati u dresu najmržeg im suparnika Milana.
Dio javnosti brzo se poveo pričama o “parkiranom autobusu”, no govorimo o 7 postignutih golova Nerazzurra u dvije utakmice. Uostalom, obrambeni segment djelovao nam je znatno manje izraženo nego, recimo, kod nekadašnjeg Chelseaja pod vodstvom Di Mattea, ili ranijih razdoblja Simeoneova Atletica. Hoćemo li odmah razbiti ili, pak, potvrditi mit o Interovu anti-nogometu?
– Poštujem svačije mišljenje, ali ne bih se složio s tim. Možemo reći da Barca igra ljepši nogomet, no vidjeli ste kako Interovi bekovi stoje visoko, dvije osmice ulaze naprijed, čekaju ih dvije špice, šestica je tada ključ momčadi…Ugodno su me iznenadili, možda to nije ‘tika-taka‘, ali postižu se golovi! Ne možemo reći da je to bilo isključivo talijansko branjenje, takozvani ‘catenaccio‘ pa da kažemo da su se izvlačili – ističe Šimić, a budući da progovara iz perspektive braniča, nešto ga ipak “ubada” u oči…
– Gledatelji su dobili sve što priželjkuju, Barca nas je veselila svojom prepoznatljivom igrom i talentom, a Inter pokazao da pragmatizmom može igrati i defanzivno i ofenzivno, ali moram reći: Previše primljenih golova! Mi smo, ipak, uvijek gledali da primimo gol manje. Golovi u Interovoj mreži mogu se opravdati kvalitetom Barcelone, no reakcije Katalonaca često su bile neshvatljive. Stalno izlaženje prema naprijed, bez da se gleda dubina… To nije prihvatljivo za momčad koja želi osvojiti trofej. Štoviše, na momente to nije bilo ni na razini juniora. Platili su danak i neiskustvu. Cubarsi, koji je skrivio kazneni udarac, 2007. je godište i zagrizao je jednu klasičnu udicu Lautara Martineza.
O pobjednicima ćemo još pričati, no treba iskoristiti priliku i priupitati može li itko, i kako, zaustaviti Laminea Yamala? Mladić je u obje utakmice radio što je htio protiv jedne od notornijih obrana svijeta, nisu pomogla dva, pa ni tri čuvara…
– On je čudesan dečko na čelu momčadi, Yamalove izvedbe nešto su uistinu vanzemaljsko, tako se mi igramo s 12-godišnjacima na igralištu… Kako ga zaustaviti? Baš sam pričao s jednim svojim kolegom i prisjetio se starih trenutaka, kad smo igrali protiv Messija ili Ševčenka. Mi smo tada odlučivali ovako: Idemo čovjek na čovjeka i presijecati loptu. Dakle, nekada treba žrtvovati jednog igrača, ići na presijecanje jedan na jedan. Tako smo zaustavili i Messija i Ševčenka, jer kad takvi igrači prime loptu, okrenu se i krenu u trk, jednostavno ih ne možeš zaustaviti.
Inter ruši barijere modernog nogometa, u prosjeku su transfer svakog igrača iz prve postave platili 12-ak milijuna eura, daleko su od “razvikane” momčadi, rijetko ih se svrstava u top ešalon, a opet, drugo finale u tri godine govori drukčije. Što je najveća prednost momčadi, je li zaista sve u pomalo izlizanim, ali svakako važećim segmentima srčanosti, borbenosti, zajedništva, toj specifičnoj “talijanštini”?
– Sigurno se u tome nalaze mnogi razlozi uspjeha, no rekao bih da su osnovne karakteristike čvrstina, pragmatizam i činjenica da dugo igraju zajedno. Moj sin Roko sa Salzburgom je igrao protiv Intera u grupnoj fazi prije dvije godine, sve je to i onda bilo izraženo. Ni jedan korak u Interovoj igri ne nastaje bez razloga i nije tu bez veze. K tomu, Simone Inzaghi pokazuje se odličnim trenerom, protiv Barce su se jasno mogle vidjeti uhodane sheme i u obrani i napadu.
Sommer, Dumfries, Lautaro, Acerbi, Frattesi… Vidjeli smo dosta očiglednih junaka, jesu li i jedini?
– Calhanoglu je srce te momčadi, a inače sam veliki fan Barelle. Njegov rad na terenu, zabadanje u zadnju trećinu… To je za mene vrhunski veznjak. Braniči, pak, sigurno nisu najbolji na svijetu, no imaju klasičnu talijansku čvrstinu.
Lautaro poručuje da je Inter gladan popravka nakon poraza od Manchester Cityja prije dvije godine. Finale su Brozović i društvo izgubili u Istanbulu, na stadionu Ataturk, istom mjestu gdje je Šimićev Milan pao u još jednom klasiku kontra Liverpoola. Vratio se Milan u finale, također nakon dvije godine, pa ispravio stvari i dobio Redse 2:1. Niz sličnih slučajnosti, mjesnih i vremenskih, znače li i da čekamo svojevrsnu reprizu?
– Iskustvo nosi ogroman značaj, Inter i dalje drži većinu igrača koji su i prije dvije godine igrali finale, tako da će im to sigurno biti prednost. No, znate kako je s finalima, nikad ne znaš u kojem će smjeru otići – zaključuje Dario Šimić.
