Peti poraz zaredom, 4 od 24 boda u 2026., najslabiji učinak u ligi i natjecateljski ritam za status fenjeraša. To je zbilja Istre 1961, koja je još prije mjesec dana bila treća na tablici i u atmosferi borbe za Europu. Nakon pet uzastopnih poraza, od najpoželjnije atmosfere Pula se vratila u svoj “element”. To je glasno prozivanje igrača, trenera i uprave sa tribina, odmah nakon što se primi pogodak, dolazak par navijača u press dvoranu i vrijeđanje trenera, ukupno depresivna atmosfera koja samo pojačava brigu za finiš sezone.
Je li objektivno moguće da se momčad koja je djelovala spremna za euro-iskorak, a djelomice je oslabljena odlaskom tri prvotimca, u idućih 11 kola mora boriti za ostanak u ligi? Gledajući bodovne razlike u odnosu na posljednji Vukovar (minus 10) i Osijek (minus 7), stvari ne izgledaju (još) panično. No, u kontekstu igre, raspoloženja momčadi, ukupno negativne atmosfere oko momčadi i trenera, Istra je definitivno usisana u borbu za ostanak. Najmanje u borbu za mirniji ostanak u ligi.
Raspored nudi utakmicu više kod kuće (6-5), ali sukladno tome da dolaze Dinamo i Hajduk, to nije prednost. Uz to, Istru čekaju međusobni dvoboji s Osijekom i Goricom u gostima, s Vukovarom kući, i to su zamke da mogući minus tri bude automatski minus šest bodova u natjecateljskom smislu…
Zašto je Istra došla u takvu poziciju? Uvjerljiv je dojam da su tome doprinijeli odlasci Lawala, Koskija i naposljetku Marešića. Tri “teškaša” koji su bili i učinkoviti kao igrači i kao lideri (dva stopera) te štit mladim igračima. Reakcija uprave (baskijske) da se prodaju važni igrači može se prihvatiti zbog financijske ravnoteže kluba, pogotovo kad govorimo o 2–3 milijuna. No, neprihvatljivo je da se istodobno ne osiguraju iskusniji igrači koji će kompenzirati te praznine. To je grijeh Baska, a od tih izostalih izbora ne može se amnestirati ni sportskog direktora Sašu Bjelanovića. Ako ništa drugo, trebao je inzistirati kod vlasnika da se nešto učini dok se moglo…
Trener Oriol Riera je za većinu navijača ključni krivac lošijih rezultata. Je li to baš objektivna ocjena? Istina je da je Riera neiskusan, kao i to da su mu izbori igrača prilično nelogični. Njemu je to, naravno, nova situacija. Ono što je trener osnovno pogriješio, a do prvog poraza bio je u rezultatskom smislu najuspješniji od dolaska, jest neracionalno i uporno ubacivanje (pre)mladih igrača u vatru. Vjerojatno je to činio iz uvjerenja da će tako imati podršku vlasnika, kao i temeljem vidljivo nezadovoljavajućih učinaka tzv. starijih igrača.
No, gurati u vatru kad se juri rezultat i spašava utakmica klince od 16 godina (Škafar – Žužić), 18 (Ahmeti), a pored standardnog 18-godišnjeg Kumara, pa onda i Agadu, Ayumu i druge, to je medvjeđa usluga i njima. Oni nisu ni fizički ni psihički spremni podnijeti takav pritisak, pogotovo ako se s tribina još ori “igrajte, p….”…
Riera ne može, primjerice, davati niz prilika Roziću, koji djeluje kao da se slučajno nalazi na terenu, gubi lopte i onda gotovo komično ruši suparnike za žute kartone. Rozić je trebao biti logična zamjena Lawalu, a uvjerljivo najlošije djeluje, nestvarno drugačije u odnosu na prošlu sezonu. Dojam je da mu je pristup kao u “nadurenog” igrača, iako je to teško razumjeti za jednog profesionalnog igrača. Pogotovo ako ima takve potencijale kao on.
Ako se Roziću ili bilo kome drugom ne igra, logičnije je pružiti priliku drugima, kao na primjer Goričanu. Došao je nespreman, nakon duge pauze, ali sada je već duže u treningu i možda mu samo utakmice trebaju da iskorači prema formi. Oko korištenja Hrvatina trener je uvijek imao istu tezu, odlično radi, ali mora napredovati, kao da oni koji su prije dobili priliku, i češće, nešto jako napreduju. Hrvatin ima puno utakmica prve slovenske lige, nije valjda tako neuvjerljiv da ne može jedini dobiti koju minutu…
Naposljetku dolazimo i do igrača, kao momčadi. Odlaskom važnijih aktera svlačionice, očekivalo bi se da će iskusniji tipovi kao Radošević, Lončar, pa i marginalizirani Heister, pa Kadušić, preuzeti odgovornost i postati štit mlađima u ovako delikatnom periodu.
Na tom planu, apsolutno najveće razočaranje je Stjepan Lončar. Nije stvar samo u tome da ne igra ni približno kao u prošloj godini, nego njegov govor tijela i pristup ukazuju da nije baš u 100% fokusu. Radošević je proaktivniji u igri, ali za igrača koji je igrao i za reprezentaciju, i za Napoli i druge snažne klubove, očekivalo bi se više kvalitete i hrabrija igra. Lončar jest limitiran pozicijom koju mu sada namjenjuje Riera, na boku, ali nije bio uvjerljiviji niti kao desetka.
Sukladno potencijalu, koji je prikazivao i u Puli, logično je da se od njega očekuje da bude fajter i frajer koji puni energijom suigrače, a ne da se prepusti letargiji. To nije primjereno ni statusu kojeg, kao jedan od najplaćenijih igrača u povijesti kluba, ima.
Recimo, Smail Prevljak spada u tu kategoriju, ali i kad mu ne ide gol, kao do prije mjesec dana (jer kao devetka ovisi o momčadi), on se kida u presingu, napadanju, borbi sa stoperima koji ga u pravilu dupliraju. Kad bi svatko imao taj gard, onda bi Istra lakše došla do bodova. Jer ne treba zaboraviti, imali su suparnici Istre puno udaraca i šansi kad je igrao i Marešić, pa se nije olako gubilo. Naprotiv, iskoristilo se svoje šanse. Sada, ironijom sudbine, Rierina momčad manje dopušta suparniku, ali praktično poklanja gol-odluke, protiv Gorice, Slaven Belupa i Osijeka. Osječani u Puli su praktično jednom zapucali na gol i pobijedili, jesenas su imali 6–7 šansi protiv jače Istre, stative, a izgubili su 1:2…
Nema jednog odgovornog za ovu negativnu metamorfozu Zeleno-žutih, nego su, svaki na svoj način, sve strukture (uprava, sportska direkcija, trener, igrači) doprinijele da se revitalizira atmosfera “stare” Istre 1961.
Mijenjati trenera se očito neće, jer ionako je pitanje tko bi mogao bilo što učiniti u deset kola, a da vrijedi još jednog financijskog uloga. Igrače se ne može mijenjati jer do lipnja nema prijelaznog roka. Ono što se može jest da i trener i igrači promijene gard, govor tijela i homogeniziraju redove. Najveći problem ovog trenutka nije “otklon od borbe za Europu”, na što se kao alibi svojim učincima pozivaju neki važni igrači. Problem je što se mora davati maksimum uvijek, i kad je kriza i prijeti pad u borbu za ostanak u ligi. To je profesionalizam…
Naposljetku, dojam je da se Pula prebrzo prebacila iz tog realnog moda u onaj europski. Istra je bila dva puta na korak od Europe i nije točno da vlasnik to neće. Baski su u zimi 2025. doveli najskupljeg trenera (Garciju) u povijesti Istre, najskuplja pojačanja u povijesti Istre (Lončar, Radošević) i s tim igračima i trenerom u Osijeku se propustila povijesna prilika da u posljednjem kolu pobjedom osiguraju (uvjetno) kvalifikacije Konferencijske lige.
Ove sezone bilo je padova od početka, ali onda i uspona, a negdje se po putu izgubila objektivnost procjene. Uslijed toga se na kraju priče velika očekivanja, zamijenjena velikim razočaranjem, pokazuju kao teret da se suoče svi sa stvarnošću i zapnu do daske da izvuku ovu moguće opasnu krizu za status. Kluba, momčadi, ali i pojedinaca…
