Franjo Ivanović u velikom intervjuu za SN govorio je o prvom pogotku za Union Saint-Gillose u Europi, ambicijama novog kluba, ali i vlastitim ciljevima koji se tiču reprezentacije Hrvatske. U drugom dijelu osvrnuli smo se na njegov boravak u Rijeci.
Je li vam sezona koju ste proveli u Rijeci i SHNL-u pomogla?
– Definitivno. Dosta mi je pomogla. Ne samo što sam stekao iskustvo, upoznao sam nove ljude, učinio prve korake u profesionalnom nogometu. Zahvalan sam Rijeci, svim trenerima i suigračima. Razvio sam se kao nogometaš i napravio bitan korak. Za Rijeku imam samo najbolje za reći.
Igrali ste SHNL i kratko u Belgiji, kad ste došli na prepun i velik stadion kao što je Sükrü Saracoglu, to je isto poseban doživljaj.
– Da, da, što se tiče atmosfere na stadionu to je najveća utakmica u mojoj karijeri. Stadion je bio rasprodan, gorjelo je. Turci su jako temperamentni, “napaljeni”, to je luda kuća.
Drže svjetski rekord po izmjerenim decibelima.
– Kod izvođenja kaznenog udarca nisam uopće čuo kada je sudac svirao da mogu krenuti. Gledao sam u njega, kad sam vidio da je puhnuo u zviždaljku, to mi je bio signal da šutiram. Tolika je bila buka…
Iz Rijeke ste otišli nakon petice u Ljubljani. Zašto je Rijeka bila europski neuspješna?
– Konkretno u toj utakmici imali smo stvarno loš dan, niti jedan igrač nije bio na nivou, a Olimpija nas je kaznila. Skoro svaki put kad su u prvom poluvremenu prešli centar zabili su nam gol. Oni su imali perfektan dan koji moraš imati da bi pobijedio Rijeku 5:0. Na kraju sam bio žalostan što sam se na takav način morao oprostiti od kluba i ekipe. Nije bilo lako ni otići, ali morao sam u Bruxelles na potpis. Potom sam bio na okupljanju mlade reprezentacije i navratio sam jedan dan u Rijeku da se pozdravim sa suigračima. Zato što nakon utakmice nije bilo vrijeme za to.
U Rijeci ste imali odličan start, ali i dva mjeseca u proljetnom dijelu u kojima ste vrlo malo igrali. Kako komentirate te amplitude u statusu?
– Izvrsno sam ušao u sezonu dok je trener bio Sergej Jakirović. Potom je stigao Željko Sopić. Do zime sam dosta igrao, a zatim je klub doveo još jednog napadača te sam od prve špice nekako pao u ulogu treće. Nisam odustao, trenirao sam dalje, htio sam dokazati da ću izboriti mjesto u prvoj postavi. Nekoliko utakmica nisam uopće ulazio, ali nije me to previše ometalo u glavi da bih si govorio “joj, što je”. Samo sam nastavio trenirati dalje. Radio sam na sebi i isplatilo se na kraju. To je možda i dobro iskustvo, osjetio sam i tu situaciju kad nisam u pravom planu, pokazao sam da se znam nositi s time, te na kraju izvući najbolje za sebe.
Sretni ste što je Rijeka prva na tablici?
– Jesam, naravno. Volio bih da bude prvak. Ako to nismo napravili protekle sezone, neka se dogodi ove.
Zašto niste bili prvaci?
– Dinamo je bio bolji u ključnim utakmicama i zasluženo pobijedio. Nakon toga imali smo još nekoliko nastupa u ligi u kojima nismo bili uspješni. Tablica je na kraju bila realna, nama je pripalo drugo mjesto. Držala nas je euforija cijene sezone da ćemo osvojiti, pisalo se puno po medijima, mi igrači smo to htjeli, dugo smo bili prvi, ali što je tu je. Zato kažem da bi mi bilo jako drago da to naprave ove sezone.
Puno se pričalo tko će se iz Rijeke gdje prodati. U konačnici napravili ste najveći transfer od četiri milijun eura, drugi je Nediljko Labrović… Jesu li suigrači iz Rijeke bili ljubomorni?
– Ha, ha, malo smo se šalili, pričali između nas tko bi mogao napraviti transfer. Jasno je da svako želi ići u još bolji klub, ali na kraju su mi svi čestitali. Bili su sretni, pogotovo Marco Pašalić s kojim sam i izvan terena proveo puno vremena. Također i Niko Janković, Toni Fruk.. Ostali smo u kontaktu. Gledao sam utakmicu s Hajdukom…
Tko je u vašom razgovorima bio glavni favorit za najveći transfer?
– Mislio sam da će se Marco Pašalić najbolje prodati. Odigrao je jako dobru sezonu, pozivan je u reprezentaciju. Očekivao sam od njega sljedeći korak. Ostao je u Rijeci što je također dobro. Na kraju, i dalje dobro igra, ako tako nastavi doći će i taj transfer.
USG je u vašim planovima međustanica, a koja vam je omiljena liga?
– Znao sam ranije govoriti koja dva kluba su mi najdraži, ali sada ću kazati tek da bih volio igrati u Italiji ili Španjolskoj.
Prije nego što ste stigli u Rijeku bili ste u Dortmundu, Borussia vam je ponudila ugovor, ali odbili ste. Zašto?
– Razgovarao sam s Edinom Terzićem koji je tada bio trener Borussije i sportskim direktorom. U tom času bio sam u drugoj momčadi Augsburga. Htjeli su da dođem kod njih, da treniram s prvom ekipom, ali u početku igram za drugu. Kazali su da bi me s dobrim nastupima odmah priključili u prvu. Što u Borussiji nije nerealno jer mnogi igrači su prošli taj put. Brojni dečki iz škole stižu kod njih u prvu momčad. No, na kraju sam se vodio tim nekim svojim osjećajem po kojem odlučujem cijelu karijeru. Zasad se uvijek to pokazalo najboljim za mene, i kad sam odlučio ići u Augsburg, i u Rijeku, a nadam se i sada u Belgiju. Nikad nisam preskočio stepenicu nego išao normalnim putem. Vjerujem da mi je to pomoglo što sam uopće uspio postati profesionalni nogometaš.
OK, ali malo bi tko odbio Terzića i Borussiju te otišao u Rijeku.
– Da. Znam.
