Lukša Jakobušić već 15 mjeseci nije na čelu Hajduka i za sve to vrijeme šutio je, bez istupa, bez komentara, bez riječi za medije. No, tišina je prekinuta onoga trenutka kad se njegovo ime ponovno počelo provlačiti kroz javni prostor, posebno nakon nedavne skupštine kluba na kojoj je izravno prozvan.
“Izražavamo duboko razočaranje poslovanjem kluba u 2024. Iako smo upozoravali na to, bivša uprava na čelu s Lukšom Jakobušićem i Ivanom Matanom neodgovorno je financijski poslovala. Nikakav napredak nije ostvaren ni po pitanju infrastrukture ni odnosa s HNS-om. Ne želimo da se ovakva godina ikad ponovi, izričito zahtijevamo od Uprave da se ovaj trend preokrene i nikad više ne ponovi”, rekao je Jerko Marinić-Kragić.
Osjetivši potrebu da konačno odgovori na nagađanja i kritike, odlučio je istupiti i progovoriti za Dalmatinski portal. Usput dao je njegov osvrt na razdoblje provedeno na čelu Hajduka, uključujući dovođenje Ivana Perišića, odnos s Markom Livajom, propuštenu priliku da se osvoji dugo sanjana titula, transfere Stipe Biuka i braće Vušković, kao i česte trenerske smjene koje su obilježile njegov mandat.
– Tko me poznaje, zna da ne volim medijske istupe bilo koje vrste. Kad sam bio predsjednik, to mi je bilo u opisu posla, a kao bivši mislim da se nemam što javljati ni pametovati. Ako mogu pružiti potporu ili pomoći, tu sam i to u klubu znaju. Kad si bivši moraš i kao bivši trpjeti kritike i to je normalno, ali ako se nešto decidirano tvrdi od strane službenih osoba, onda je to druga priča. Nažalost, sad već drugi put me se službeno i imenom prozvalo na posljednjoj Skupštini od strane Našeg Hajduka, a kako ime nisam našao na putu i kako je istina u korist Hajduka, osjetio sam da ipak moram reagirati. Razgovaram s vama jer se poznajemo i baš zato što ja i svi u užem hajdučkom puku znaju da vam je Hajduk važniji od klikova. Htio sam izbjeći krive konotacije i pogrešna tumačenja jer se zaista ne želim javljati na svaku prozivku.
Osvrnuo se na izjavu Jerka Marinića Kragića.
– Skupština je mjesto na kojemu se i treba razgovarati o svim pitanjima, a on je službeno izabran za predstavnika i atraktivan je zbog svoje karijere tako da tu ne vidim ništa osobno, ali izgleda mi da se vraćanjem na predsjednika uprave koji je smijenjen u travnju 2024. željelo maknuti fokus s onog što se događalo u proteklom periodu. Uvijek sam otvoren za razgovor i objašnjenja, ali nitko me od službenih tijela od tada nikad nije tražio. Ponovit ću ono što je poznato i na koncu odobreno od strane NO-a. U zimskom prijelaznom roku smo doveli Kleinheislera, Brekala i Perišića te se dogovorili da nećemo prodavati nikoga kako bi kao klub stvorili sve preduvjete da napokon osvojimo titulu, s obzirom na to da smo bili prvi put nakon dugo godina jesenski prvaci. Prije moje smjene dogovorili smo transfer Rokasa Pukštasa za minimalno 12 milijuna eura plus bonusi na ljeto, o čemu postoji i pisani zapisnik NO-a. Realizirali smo Vuškovića što je, usprkos računovodstvenoj odgodi, donijelo potrebni prihod jer Hajduk ne živi godinu dana. Mogu razumjeti kritike, drugačije poglede i stajališta, na koncu i smijenjen sam jer su ljudi u tadašnjem NO-u i ja drugačije gledali na stvari. To je legitimno, no koliko god sam subjektivan, smatram da je spominjanje mene u negativnom kontekstu 2024. godine, u kojoj sam vodio klub tri mjeseca, u najmanju ruku nepošteno.
Jakobušić je često mijenjao dok je bio na čelu Hajduka.
– Otkaz Leki je bio i moj osobni poraz. Tako sam ga doživio, ali opet bih isto napravio. I doveli ga i smijenili kada bi bile iste okolnosti. Radio sam greške, da nisam, ne bismo ni vodili ovaj razgovor.
Valdas je odličan čovjek i imali smo izvrstan odnos. Danas bih vjerojatno prespavao odluku i onda bih mu ujutro postavio isto pitanje. Budući da je on inteligentan čovjek, vjerojatno mi ne bi odgovorio isto. I ja sebi zamjeram, tako da sam i ja u toj većini.
Zašto Karoglan?
– Bilo bi nepravedno prema Mislavu da kažem kako mi je u tom trenutku bilo skoro svejedno tko je ako nije Leko. Teško sam podnio tu smjenu, a prema Mislavu sam oduvijek gajio simpatije, kako ljudske tako i profesionalne. Nismo htjeli eksperimentirati. Htjeli smo nekoga tko poznaje klub, svlačionicu i tko ima dobar odnos s igračima. I pogodili smo. I ako se sjećate, nakon 23 godine smo postali jesenski prvaci. E to što je tad bila prednost, u nastavku prvenstva se pokazalo kao pogreška. Trebao sam napraviti promjenu. A nisam. Nisam bio onakav kakav sam bio protekle tri godine.
Pričao je i o povratku Ivana Perišića u Hajduk.
– Ivana Perišića sam od svog dolaska u klub pokušavao vrbovati i on je bio poprilično hladan. Možda je ljepša riječ realan. Međutim, Livajamanijom i posebno dolaskom Nikole Kalinića i on je bio sve mekši. Činjenica je da smo u sklopu razgovora oko Vuškovića s Tottenhamom imali razgovore i o njegovom dolasku u Hajduk prije ozljede. Siguran sam da bi održao riječ i došao u siječnju i da se nije ozlijedio. Imao je jedan uvjet – da dolazi za 0 eura i da odlazi za 0 eura. Kako je Tottenham inzistirao na nekom bonusu za rezultatski uspjeh kluba, stavljena je klauzula koju je rekao on platiti ako neće neki drugi klub prilikom odlaska s Poljuda. Moj dogovor s njime je bio da dolazi na godinu i pol najmanje, ali smo stavili klauzule da može otići u svim prijelaznim rokovima. Razlog su česte promjene u Hajduku i njegova ozljeda. Napominjem da bi on dobivao plaću jedino ako bi Hajduk igrao Europu. Neću ulaziti u kasnije razgovore i događanja oko njegovog statusa, ali da sam bio u klubu, siguran sam da on ne bi otišao. Jasno Vam je da sam od početka imao isti modus operandi oko velikih igračkih imena iz našeg podneblja, tako da to sigurno nije bio PR. Marko, najbolja stvar koja se dogodila Hajduku, došao je na stisak ruke na dva mjeseca, ali je ostao jer je našao sebe i jer je vjerovao. Žao mi je kako je ovo s Ivanom završilo. I radi njega i radi Hajduka u konačnici. On je drugačija osoba i njegov životni put ga je formirao. Nije on laka osoba, ali tko je… Nisam ni ja.
Priupitan je i o odnosu s Markom Livajom?
– Da smo samo to napravili u mandatu – dosta smo napravili. Marko je poseban. U svakom pogledu. Nije lako s njim, a još je teže bez njega. Naš odnos je išao od toga da mi se nije javio na telefon do toga da mi danas čestita rođendan. I Božić. Nisam siguran da svoj rodbini čestita. Da moram u bilo koju životnu bitku – njega bih volio uz sebe. Najviše govori kad ne govori..
Za kraj osvrnuo se na novu struku, Ljubu Pavasovića Viskovića i Gorana Vučevića.
– Ljubo i Goran su prije svega prijatelji, dobri i iznimno stručni ljudi u svojim domenama te nisam objektivan kada su oni u pitanju. Ovo je njihov povratak u budućnost. Iz 2016. Pomalo zavidim sadašnjem predsjedniku što ima takve dvije persone kraj sebe, rekao je Jakobušić u razgovoru za Dalmatinski portal.
