Iako je “francuska večera” u Parizu završila bez deserta za Vatrene, još nam se u glavi vrte zapisi s tog ogleda. Čitamo izjave i komentare raznih stručnjaka o veteranskim godinama naše nacionalne vrste, o tome kako nam trebaju neka nova lica u veznom redu, napadu…
Sukus jest da nam nedostaju motoričniji igrači, posebice oni krilni. I da razjasnimo odmah na početku: ne pada nam na pamet našem toliko uspješnom, najuspješnijem izborniku Hrvatske u povijesti, Zlatku Daliću, soliti pamet, a još manje, ne daj Bože, gurati neke igrače. Svojim izborima otkako je postao izbornik, svojim rezultatima, pokazao je kako su njegove odluke bile uglavnom izvrsne. Međutim, slobodno je promišljati, zar ne?
Krenimo od toga da su problematične krilne pozicije, da su nam tu potrebni motoričniji, brži nogometaši, oni koji mogu biti prevaga, koji jednim potezom mogu donijeti, idemo to tako nazvati, “nešto više”. Tako nam je napamet pao Dinamov krilni igrač Marko Pjaca. Znamo da je i on već na pragu 30. godine, još malo pa će proslaviti “tri banke”, bit će to 6. svibnja. Kad se tome doda da hrvatska reprezentacija ima devet igrača starijih od 30 godina, možda ćete ustvrditi da nam ne treba još jedan. Ali, gledajući Pjacu ove sezone, nekako nam je ipak pomalo čudno da je u evidentnom nedostatku krilnih igrača za dvije utakmice s Francuskom ostao s – pretpozivom.
Odigrao je Pjaca ove sezone 34 utakmice za Dinamo, postigao je osam golova i sedam puta asistirao. Već na samom startu sezone je bio jedan od ključnih igrača kad se radi o plasmanu Dinama u Ligu prvaka, zabijao je po gol Qarabagu u obje utakmice. Bio je dvostruki asistent u Ligi prvaka u gostujućoj pobjedi nad Slovanom iz Bratislave (4:1), a zabio je pobjedonosni pogodak u velikoj maksimirskoj pobjedi nad Milanom. O tome zapravo i govorimo: u utakmicama koje su bile toliko bitne, Pjaca je odigrao najbolje, asistirao i zabijao kad je bilo najpotrebnije. To je ta priča o igračima koji donose prevagu, koji mogu izvesti potez koji može biti odlučujući, koji imaju ono nešto što nemaju drugi.
Naravno, nije Pjaca u kontinuitetu igrao na najvišoj razini ove sezone, bilo je i utakmica u kojima ga uopće nismo zamijetili, u kojima nije bio Pjaca kakvog ga očekuju navijači Dinama. Međutim, on može kad najviše treba jer je jednostavno nogometni majstor.
Konačno, motoričan je i brz. Nije brzanac kao nekad, kao prije teške ozljede, ali još može potegnuti, ostaviti čuvara iza sebe, pogoditi mrežu. Tko zna, to naravno nikada i nećemo saznati, možda je baš Pjaca mogao pomoći, pobjeći, asistirati ili zabiti u Parizu? Dalić ga svakako mora imati u vidu kad će slagati reprezentaciju koja će krenuti u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Nekako se nameće da bismo trebali imati krilnog igrača njegove potentnosti.
A postoji još jedan igrač u plavoj svlačionici koji ima “tri banke”. O Josipu Mišiću je riječ. Nekako nam je ostala vječna tajna zašto tog veznog igrača Zlatko Dalić nikad nije pozvao u reprezentaciju, zašto mu nije dao ni jedne minute. Je li moguće da mu se baš nikako ne uklapa u viziju igre, u ono što on traži od veznog igrača, od “šestice”? Nekako smo dojma da je prema Mišiću napravljena najveća nepravda kad se radi o reprezentativnim pozivima, da se radi o najkvalitetnijem igraču naših nogometnih prostora koji nikad nije dobio priliku kod Dalića.
Upisao je Mišić dva nastupa za hrvatsku vrstu još kod Ante Čačića, bilo je to sad već davne 2017. godine, na prijateljskim utakmicama protiv Čilea i Kine, ali nikad nije dobio poziv igrati one prave, natjecateljske utakmice.
Dok je još igrao za PAOK, Mišić je mogao biti u fokusu, a kamoli otkako je došao u Dinamo. Pa vidimo sad kako aktualni prvaci izgledaju kad se vratio nakon ozljede. Dinamo bez Mišića i s njim neka je sasvim druga priča. Gotovo smo slobodni ustvrditi da Dinamo bez Mišića ne bi imao šanse obraniti naslov prvaka, a s njim šanse rastu. Fabio Cannavaro je molio Boga da se Mišić vrati, sad zahvaljuje Svevišnjem.
U redu, opet se vraćamo na onu priču o tridesetogodišnjacima, ali nekako nam se čini da, kad je zdrav, a to je mnogo puta pokazao, Mišić može igrati u kontinuitetu bez gubitka moći i energije. Uvijek djeluje lagano rastrčano, razigrano. Hoće li i dalje Dalić ignorirati Mišića ili će se nešto možda promijeniti?
