Deset utakmica, tri pobjede, dva remija i pet poraza. Sjajan start, stagnacija, kriza, pa prolazak skupine i zapinjanje u play-off rundi za prolazak u osminu finala Europske lige. Slijedom svega, što se mora uzeti u obzir kroz aspekt budućnosti, Dinamo će, što se tiče klupskog koeficijenta, sljedeće sezone izgubiti velikih 17.000 bodova koje je osvojio u sezoni 2020./21., kad je stigao do četvrtfinala Europske lige, i njegov petogodišnji koeficijent bit će 46.500; u četvrtak su Modri ušli i iz njega izašli s 53. pozicije na ljestvici najboljih europskih klubova, ali ta pozicija može biti samo lošija. Dinamov plasman na startu sezone 2026./27., dakle, bit će najlošiji od ulaska u sezonu 2018./19., kad je bio 77…
Ako stavimo sa strane suhoparnost, ali i konkretnost navedenih brojki, logično je postaviti pitanje: je li ova europska sezona Dinama uspješna ili je, ipak, neuspješna? Odgovor je svakako višeslojan…
– Naš je cilj ući među 24 u Europskoj ligi – komunicirao je klub na početku sezone i nakon ždrijeba.
Iz tog aspekta, temeljenog (i) na nekoj novoj priči i rekonstrukciji, koju je ljetos revolucionarno započeo Zvonimir Boban, osnovna je ambicija ostvarena: prolaz dalje, borba, stasanje nove momčadi, novi trener, nove postavke… Ima smisla. Vidjelo se i u Genku, recimo, koliko momčadi znači euro-iskustvo Livakovića, McKenne, Mišića, koji su stvarali svojevrsno sidro stabilnosti, dajući klincima oko njih da se razmašu. Da je Zajc bio na razini na koju smo navikli ili da Dinamo nije igrao bez važnih poluga, ovaj tekst možda ne bi bio ni potreban.
Ipak, ova polupuna plava čaša traži ujedno i realni kontrapunkt: je li se moglo bolje?
Prije svega, stvari treba staviti u kontekst strukturnih promjena, kao i nasljeđa: Dinamo je do Bjelice i 2018. bio primarno proizvodni pogon, u kojem se Europa prije rezultata gledala kao svojevrsni luksuzni izlog, pozivnica na dizajnersku gala-večer gdje se tražio prodor iz zone svojevrsnog “prêt-à-portera” na razinu “haute couture”. Iz ideje kreacije visoke, ali šire ponude do iskoraka na elitne piste, gdje se ne pita za cijenu. Dolaskom Bjelice, uz, simbolično, Mamićev bijeg, Dinamo je iskoračio s razine OPG-proizvođača u prostor rezultata. Razbijanje euro-prokletstva, a onda i budućih euro-iskoraka, dalo je do znanja da je maksimirski klub u fazi preobrazbe, zbog čega danas blasfemično zvuče pojedina kritička palacanja jezikom, s obzirom na to da se svjesno krenulo u drugačiju vrstu klupskog prosperiteta. Taj prijelaz, međutim, također je imao smisla; proizvodnja je doduše pala, ali se kompenzirala rezultatima, čime se stvarao i narativ i neoboriv argument. Od 2018. do 2024., naime, Dinamo je tri puta igrao skupine Lige prvaka, gdje je – napokon! – bio konkurentan, a prije dvije godine samo ga je “prokletstvo” dijelilo od prolaska dalje; ušao je prvo u osminu, a kasnije i četvrtfinale Europske lige te osminu finala Konferencijske lige.
U tom kontekstu, dakle, važno je sljedeće: Dinamo jest krenuo novim, demokratskim putem, ali u “amanet” je ujedno dobio i ostavštinu ne samo koeficijenta, već i prevladavanje davnih kompleksa, činjenicu da je izrastao u klub koji se može potući i s najvećima. Nije, jasno, zanemarivo da je ljetos jedna velika era došla svome kraju i da je generacija koja je stvorila konkurentni europski Dinamo odjahala u suton, i da novim ljudima treba vremena, međutim to ne može biti ultimativni alibi. Ako i stavimo poraze od Celte, Lillea, Betisa i Midtjyllanda sa strane, ipak stoji dojam da je Genk bio kritična točka ove prosudbene klackalice: prolazak bi sigurno ovu eurosezonu učinio apsolutno uspješnom, ali ispadanje slijedom ne nasljeđa, već pristupa, ipak ostavlja pogled na čašu – polupraznom. Razlog je vrlo jasan: prvih 20 maksimirskih minuta, kao ogledalo Kovačevićevih najava, sada se čini presudnim. Nema potrebe uspoređivati Genk i Dinamo, ili posebno hrvatsku i belgijsku ligu, no taj i takav Dinamo, ili bilo koji drugi (manji) klub, postoji upravo da ruši financijske-igračke-strateške logike. Traženje opravdanja čini se, ipak, praznim alibijem. Konačno, Bobanov razgovor s trenerom nakon prve utakmice s Genkom otkriva intimni klupski doživljaj: Da, moglo se više…
Dinamova tranzicija, koja je otpočela prije dvije godine, a kritični i ključni zamah nakon prve sezone za zaborav dobila je povratkom Zvonimira Bobana, ne bi se smjela temeljiti na traženju potvrde i argumenata koji slažu mozaik lišen kritike. Ova, prva Bobanova sezona, u europskom je smislu svojevrsna metafora pretvorbe i izgradnje novog puta. Dinamo je, da, preskočio osnovnu europsku letvicu, Dinamo s pet bodova prednosti sada neopterećen kreće u finiš šampionskog maratona SHNL-a, ali nikako ne smije doći u situaciju da se time oboruža i uljuljka. Dapače, sva ovosezonska iskustva moraju biti primjer: selekcija, doselekcija, klinci, postavke, gard…, a gotovo sva ogledaju se upravo u dvomeču s Genkom – jest, pao si na kraju s uzdignutom glavom, ali najava, taktika, pristup, klupa u Genku itd. sugeriraju da ovaj Dinamo apsolutno ima prostora za daljnji rast. U tom kontekstu, konačno, dojam je da Modrima ne treba polupuna, već baš – poluprazna. Ne treba im tapšanje, već poticaj. Kritika, ne potvrda.
