Na Anfield Roadu je svaka utakmica za ljubitelje nogometa svojevrsna poslastica. I kada se ne igra spektakularna partija na travi, čitam ambijent kultnog stadiona ima svoju posebnu auru. U utorak navečer na tom stadionu gledali smo jednu od najboljih utakmica posljednjih godina. Liverpool, dominator Premiershipa na jednoj, i Paris SG, dominator Ligue 1, na drugoj strani.
Dvije filozofije nogometa, nizozemska (Arne Slot) i španjolska (Luis Enrique) fokusirane na ofenzivu, tek nešto malo drugačije u intenzitetu. Redsi sa više okomitosti, “prinčevi” sa željom kontrole lopte i posjeda…
Možda je najveća šteta ove briljantne utakmice da je jedan od suparnika trebao ispasti već u osmini finala novog formata Lige prvaka. U prvoj utakmici na Parku prinčeva domaćin je deklasirao Liverpool kao nitko ove sezone, ali su gosti pobijedili 1:0. U uzvratu Liverpool je djelovao bolji nego u Parizu, ali je PSG golom “pretvorenog” komičnog lika u fantastičnog napadača, Ousmane Dembela, anulirao tu prednost i naposljetku je do prolaza u četvrtfinale stigao kroz izvođenje jedanaesteraca (4:1). Tamo je svoj “revanš”, pogotovo prema pariškim kroničarima i medijima, imao Giggio Donnarumma. Talijanski vratar je, kao i prije četiri godine, kada je obranom jedanaesteraca zavio u crno Engleze u finalu Eura, sada u Engleskoj opet obranio dva udarca sa kreča. Tako je postao četvrti vratar koji je u Ligi prvaka u gostima uspio obraniti dva jedanaesterca, kao Demirel, Lunin i Courtois.
-To je njegov posao, da brani – lakonski je odgovorio Luis Enrique euforičnim francuskim novinarima nakon što je na Anfieldu ostvario jedan od najznačnijih “prolaza” u svojoj karijeri.
On, koji je osvajao “sve” s Barcelonom, svjestan je veličine djela ovog mu PSG-a. Jer nije stvar u tome da je prošao u četvrtfinale, pogotovo imajući u vidu da je od 2012., uz katarski nepresušan izvor milijuna, PSG ostvario četiri četvrtfinala, dva polufinala i jedno finale. U kojem ga je, u COVID formatu 2020., pobijedio Bayern, a na koji je PSG jurišao uz Mbappea, Neymara, Di Mariu i ostale vedete.
Luis Enrique je oduvijek, i kao igrač, bio “svoj” tip. Tvrdoglav u svojim nekonvencionalnim stavovima, uporan, bez dlake na jeziku. Kad je Al Khelaifi prije godinu i pol dana počeo gubiti kredibilitet i u Kataru, kod emira koji je bio umoran od neuspješnih misija (prije svega Lige prvaka), sportski direktor Luis Campos mu je kazao: “Probali smo dovođenjem velikih imena i nismo uspjeli. Vrijeme je da radimo s nogometnim načelima koji su temelj za iskorak. To je momčad.”
I predložio je dovođenje Luis Enriquea, uspješnog u Barceloni, relativno uspješnog kao izbornika, ali nadasve trenera koji inzistira na momčadskoj igri, disciplini na terenu i izvan njega. Došao je i još zatekao nemotiviranog Kyliana Mbappea, koji je “morao” ostati još jednu sezonu, ali se znalo da će ljeto poslije ići u Real. Impresivni su video dokumenti u kojima trener, bez ograda, u lice govori Mbappeu što misli o njegovom radu u momčadi. Jedna od kasnijih izjava postat će najava novog smjera PSG-a…
– Odlazak Mbappea učiniti će nas boljom momčadi!
Gledajući iz današnjeg kuta, skoro osam mjeseci kasnije, riječi Luis Enriquea dobivaju i te kako na vjerodostojnosti. Prije svega zbog činjenice da Paris SG, unatoč nekoliko milijardi eura ulaganja, do ove sezone nikad nije djelovao tako momčadski nastrojen i posljedično moćan da eliminira istovrsno moćni Liverpool.
No, ta priča o transformaciji PSG-a iz skupa individualnih top igrača u momčad vrhunskih mladih i kolektivno nastrojenih igrača, nije se stvorila preko noći. Sezona je, posebno u Europi, krenula kilavo. U prvih pet kola LP-a upisao je tri poraza (Arsenal, Atletico Madrid, Bayern), remizirao s PSV-om i jedva pobijedio Gironu (1:0).
Kako to već biva u Francuskoj, gdje su mediji silno kritičarski nastrojeni, a prema strancima još žešći, Luis Enrique bio je stalno pod paljbom kroničara. Osporavali su mu način treninga i tretiranja momčadi, svaki poraz dramatizirali su do okvira katastrofe, a simbolika je bio status golmana Donnarumme.
Od prvog dana ga u Parizu doživljavaju kao preplaćenog i precjenjenog golmana, a samo sedam dana prije dvoboja sa Redsima pisalo se da “nije vratar za velike dosege”, “Chevalier iz Lillea će biti nova snaga na vratima PSG-a”… Sve su fulali, ali naravno, malo tko se udostojio posuti pepelom, radije su titulirali da je Donnarumma simbol herojstva PSG-a u Liverpoolu, a Luis Enrique legenda…
Španjolac je samo radio, kao i prije, posao na način koji smatra da je logičan u nogometu. Niti jedan igrač nije jači od kolektiva, a svaki kolektiv će iznjedriti individualne vrijednosti na najbolji način. Simbolika je “pretvorba” Ousmane Dembela, koji je od tretmana “komičnog tipa i izgubljenog talenta” sada postao “ponajbolji napadač svijeta”…
PSG igra odličan nogomet. Ima kadar prosječne dobi 23,7 godina, u kojem prevladavaju mladi, učenja i napredovanja gladni igrači, sada već spremni za europske iskorake. Način na koji igraju, kompaktno u oba smjera, u igri u kojoj se svi podređuju momčadi pa Dembele, Kvaratskhelia i društvo jure braniti gol, potom odmah napasti suparnički, kontrola posjeda, ali i munjevite okomitosti kada se za to stvore uvjeti (prostor), sve je to doprinijelo da analitičari Lige prvaka u Paris SG-u sada vide jednog od favorita za prvaka Europe.
Bila bi to istinska afirmacija drevnih i osnovnih postulata nogometne igre, a prema kojima je snaga momčadi uvjerljivo najvažniji faktor njene uspješnosti. Već i sada Luis Enrique je stekao puno povjerenje kluba i okruženja, iako su do prije koji mjesec mnogi, pogotovo u medijima, iskazivali sumnju da će mu biti produžen ugovor…
