Željko Sopić, kao jubilarni deseti trener u Miškovićevom razdoblju rukovođenja Rijekom, ne računamo li one koji su bili postavljeni kao neko prijelazno rješenje, poput Mladena Ivančića na samim počecima njegove ere ili Fausta Budicina koji je odradio svega nekoliko utakmica nakon odlaska Dragana Tadića, trajao je nešto manje od jedne kalendarske godine.
Njegov naprasni dolazak, kao produkt još naglijeg i bolnijeg Jakirovićevog odlaska put Dinama, jednako je tako i završio, naprasnim odlaskom, odnosno otkazom kojeg je formalno potpisala Uprava HNK Rijeka na čelu s predsjednikom Damirom Miškovićem koji, budimo realni, drži sve konce kluba s Kvarnera.
Kolika je u konačnici odšteta, odnosno otkazna klauzula koju je Sopić dobio zbog gubitka posla, jednostranog raskida ugovora od strane poslodavca jest i vjerojatno će ostati poslovna tajna, no poznavajući “modus operandi” riječkog predsjednika, ne bismo rekli da je u pitanju neka astronomska cifra s obzirom na to da u Rijeci već nekoliko sezona, praktički od osvajanja naslova prvaka i reorganizacije te zaokreta klupske politike, odštetne klauzule gotovo ne postoje niti za igrače, a kamoli za trenere.
Nema u tome ništa loše, dapače, Rijeka je jedan od rijetkih klubova, ne samo u državi, već i šire u regiji, koja se posljednjih desetak godina niti jednom nije dovela u situaciju da mora razmišljati o isplati plaća sljedećeg mjeseca, kako igračima, tako i cijeloj radnoj zajednici. “Pokrij se onoliko koliko si dugačak”, stara je narodna poslovica koju Rijeka naprosto živi, financijske eskapade ili silni milijuni praktički bačeni u vjetar od strane nekih riječkih konkurenata, odnosno klubova iz iste lige, najbolji su pokazatelj da niti to nije garancija uspjeha, odnosno barem ne dovoljna.
Gledajući duljinu njegovog staža provedenog na klupi Rijeke, Željko Sopić mogao bi se svrstati rame uz rame s još jednim dokazanim purgerom, koji je, pak, predano i uspješno radio posao na Rujevici. Naravno, radi se o Igoru Bišćanu, kojeg, za razliku od Sopića, publika nikad nije prihvatila zbog nekih ranijih grijeha i suradnika (Renata Pilipovića), no obojica su u konačnici na klupi Rijeke izdržali malo manje od kalendarske godine.
Matjaž Kek, pa velika praznina, zatim Simon Rožman i Goran Tomić, te onda već spomenuti dvojac, otprilike tako izgleda “rok trajanja” trenera u Miškovićevoj eri s točno jedanaestim trenerom koji je večeras imao svoju premijeru na Rujevici, Radomirom Đalovićem.
Uspoređujemo li, pak, Sopića s ostatkom trenerske eminencije koja je stolovala prvo na Kantridi, pa onda na Rujevici, on spada u onu grupu trenera, zajedno s Goranom Tomićem primjerice, koji su gajili lijep i atraktivan nogomet, pod kojim je Rijeka bila prilično dobra “na oko”, no koji u konačnici nisu osvojili niti jedan trofej, za razliku od Keka, Bišćana i Rožmana.
Gledamo li, pak, čisto statistički, odnosno, uspješnost na temelju broja utakmica i ostvarenih bodova, onda dolazimo do podatka da je Sopić, odmah iza Matjaža Keka, drugi najuspješniji trener Rijeke u povijesti s osvojenih, u prosjeku 2,02 boda po susretu.
Naravno, Kek je do malo boljeg prosjeka (2,04) ipak stigao s čak 274 utakmice na klupi, za razliku od Sopića koji ih je imao točno 45. Goran Tomić, primjerice, koji je također s Rijekom igrao finale Kupa i bio nadomak trofeja, ima nešto slabiju statistiku (1,9 bodova po susretu), dok je Simon Rožman s 1,70 bodova u prosjeku po susretu anomalija koja potvrđuje pravilo da su iznenađenja u nogometu uvijek moguća.
O Željku Sopiću konačna ocjena moći će se dati nakon proteka određenog vremenskog perioda, no nitko mu niti tada neće moći “ukrasti” brojke koje bi ga sigurno gurnule u legendu da je uspio uzeti koji trofej. Ovako mu ostaje samo statistika, koja je, kažu, kao bikini…
