Teško je hajdučkom puku pao poraz od Dinama, ne toliko zato što se izgubilo, koliko zbog načina na koji se to dogodilo. Najviše je svima zasmetao dojam koji je ostao nakon susreta, a kaže da su Bijeli pali bez ispaljenog metka. Tako je zaista i izgledalo.
Onakav se zgoditak Bakrara dogodi, nije tu Ivušić ništa mogao. Recimo, izdanje Hajduka u derbiju oslikava gol Arbera Hoxhe za vodstvo Modrih. Krilni napadač Dinama pravocrtno je trčao gotovo 50 metara bez da ga je itko od Hajdukovaca i pogledao. Inače, baš i nije pobjednik ostavio dojam nadmoćnijeg protivnika, naprotiv. Zabio je za vodstvo baš kad je Hajduk krenuo nadirati, u 44. minuti, štono se kaže, idealnom trenutku. To je bio, dobro je rekao Mario Kovačević, nokaut od kojeg se Bijeli nisu oporavili do kraja utakmice. To što su na kraju primili drugi gol manje je bitno u usporedbi s tim dojmom. Kao da je utakmica prošla pored Hajduka, a da se ništa nije poduzelo kako bi se došlo do pobjede. To je zaista veći problem od samog poraza.
Razočaranje jest prisutno, ali vlada i svjesnost da je duga sezona. Gubit će bodove i Dinamo, jer takav je nogomet, ali gubit će ih i Hajduk. Nakon utakmice se osjećala neka kolektivna praznina i umor. Kao da su utakmicu igrali i gledatelji, svih 32 000 koliko ih je bilo na Poljudu. Modri igrom nisu pokazali da su nešto puno kvalitetniji od Hajduka, ali su utakmicu presjekli u najboljem mogućem trenutku. A Hajduku i njegovome puku sada ostaje loviti Modre i čekati na njihov novi kiks. Za početak valja proći Koprivnicu u kupu, a onda i pobijediti Lokomotivu na Poljudu.
To bi zaista u ovom trenutku bio neki minimum minimuma koji se mora ostvariti. Split je ovaj derbi čekao s nestrpljenjem, a s utakmice je otišao psihički iscrpljen. Njegov Hajduk jednostavno nije odgovorio na pravi način i to boli više od samog poraza.
