Premda to malotko pamti, današnji trener Arsenala Mikel Arteta profesionalnu je karijeru praktički započeo u Paris Saint-Germainu 2001. godine. U Barceloni se nije uspio nametnuti, Parižani će mu dati povjerenje putem posudbe, na silno čuđenje tadašnjeg člana momčadi Edouarda Cissea, kojem baš i nije bilo jasno po čemu je to poluanonimni 18-godišnjak vrijedan specijalne pažnje. Sve do debija u Ligi prvaka protiv Milana, kada se Arteta, između ostalih, susreo i s čovjekom kojeg danas gledamo na Poljudu.
– Rekao sam Arteti da mora biti posebno oprezan tijekom presinga. I već u prvoj minuti dogodi se problem, lopta nezgodno leti prema njemu, a u pritisak kreću Gattuso i Ambrosini. No, Arteta je bez poteškoća primirio loptu i samo jednim potezom poslao protivnike u drugu stranu. Tada se kod nas nalazio tjedan ili dva! Ostali smo impresionirani – objašnjava Cisse kako je brzo promijenio mišljenje o mladom veznjaku.
Priča je iz današnje perspektive vrijedna spomena jer upravo će (ne)uspješnost odolijevanja presingu odrediti utakmicu polufinala Lige prvaka na Parku prinčeva, u kojoj Paris SG kreće od 1:0 nakon što je Ousmane Dembele rano riješio pitanje pobjednika na Emiratesu. Luis Enrique Englezima se može potvrditi kao čista kataklizma (ranije dobio City 4:2 u grupnoj fazi pa u nokautu izbacio Liverpool i Aston Villu), dok drugi Španjolac može biti engleski spasitelj u najvećoj utakmici karijere, što simbolički implicira Patrick Vieira.
– Koliko je puta Arsenal osvojio Ligu prvaka? Nula. Dakle, aktualna skupina igrača može biti zapamćena kao i Wengerovi ‘Invinciblesi’ jer ima priliku postići nešto posebno. Ako uspiju ući u finale, pa i osvojiti LP, za mene će biti jednako važni i veliki kao Invinciblesi – kazao je Vieira, a premda postoji određeni diskorak u toj tezi (Invinciblesi su pored igre u finalu LP 2006. osvajali i engleska prvenstva), u riječi Francuza ne treba sumnjati, jer upravo je on bio kapetan te slavne generacije Topnika.
Utakmica u Londonu pokazala je da minimalni pogrešni pokret lako dovodi do izvanrednih protivničkih šansi. Iz slične perspektive – nijansi, detalja ili tankih granica – može se promatrati i Artetina topnička epizoda. Jedan pravi pokret može ga približiti ili, reći će Vieira, poistovjetiti s Wengerovim Invinciblesima, ali jedan krivi pokret “zakucat” će ga kao vječnog “broja dva”.
Arsenal je u nepunih šest Artetinih godina sustavno napredovao i izrastao na svim razinama, osvojio nešto “sporednih” trofeja, probio niz (i psiholoških) barijera, ali i treću sezonu zaredom završit će (u najboljem slučaju) kao engleski viceprvak. Upućeniji mediji ističu da čitav team, a posebno Artetu, mori ta etiketa “skoro pa najboljih”, kao i činjenica da je povijest u Europi za Topnike prepuna razočaranja. Španjolac osjeća da kvaliteta momčadi nije dovoljno nagrađena “srebrninom” i, kažu, očajnički to želi promijeniti, pa bi povijesno drugi ulazak u finale LP, što traži i PSG, bio izvrstan temelj.
Premda gledamo sraz dvaju Španjolaca koji vole pritiskati u fazama bez lopte, Arteta i Enrique u mnogome se razlikuju. Arteta je “matematičar”, oslanja se na dominaciju kroz precizna pozicioniranja i manipulacije prostorom, te strukturalnu izgradnju napada koja bi trebala stići iz nametnutog posjeda lopte. Enrique inzistira na fluidnosti, tranziciji i slobodi rotacije. Napadači konstantno mijenjaju pozicije, lažni devet Dembele ulazi u sredinu i rotira se s veznjakom Nevesom, Vitinha od veznjaka postaje branič pa se bekovi Hakimi i Mendes dižu u posljednju trećinu i dobijete sastav 3-2-5…
Kombinacija je bezbroj, nemoguće ih je sve predvidjeti, no uglavnom rezultiraju širenjem igre koja se za protivnike nerijetko pokazuje kao preopterećenje. Shodno tomu, mnogi će analitičari uzvrat u Parizu nazvati srazom kontroliranog nogometa (Artete) i totalnog, no posebice tranzicijskog kaosa (Enriquea).
Budući da u prvoj utakmici nije izvukao pozitivan rezultat, a ni nametnuo posjed lopte kao svojevrsnu osnovu, mnogi komentatori među kojima je i Thierry Henry sugeriraju Arteti da mora promijeniti princip. Vjeruju, naime, da bi Arsenal trebao prepustiti posjed PSG-u, pričekati Hakimija i Mendesa da stignu visoko, a onda po oduzetoj lopti dugim dodavanjima iz obrane (koja ionako voli slati duge lopte) preko brzinaca Martinellija i Sake iskoristiti tu nastalu prazninu na drugoj polovici. Lakše je, naravno, reći nego napraviti, a i pitanje je hoće li Arteta u ovako kasnoj fazi sezone odabrati velike promjene jer dobro zna koliko je to znalo koštati njegovog trenerskog suputnika Guardiolu. Osim toga, svjestan je i da je ogled na Emiratesu bio i “kolo sreće” – obje momčadi mogle su zabiti dva-tri gola više, glavnu razliku napravio je PSG-ov vratar Donnarumma.
Oni koji vjeruju da pobjednike određuje i DNK, sugerirat će da Arsenal nikada nije prošao u iduću fazu natjecanja nakon što je ostao poražen u domaćem susretu pa, shodno tomu, dati prednost PSG-u. Na primjeru francuskog prvaka, kojeg ove sezone potvrđuje i Real, učimo da nakrcavanje svlačionice najvećim zvijezdama ne mora biti dobra ideja. Parižani dugo nisu djelovali bolje, ali ne potvrde li to barem finalom, priča o igri ili napretku vrijednom istinskog divljenja, kao i u slučaju Artete, brzo će upasti u nemilost memorije povijesti, koja zaboravlja dojam, a pamti samo pobjednike.
Odluče li se ponovo za odmjerenu kontrolu, Topnici će za trijumf morati funkcionirati kao Arteta iz uvodne sekvence s Gattusom i Ambrosinijem – mirno, bez panike, s uvijek jasnim planom idućeg poteza. U suprotnom će navijači na Parku prinčeva pjevati do dugo u noć…
